Umijeće tersanja

‘Pozdrav’ iz Rovinja

Dr�im mobitel u ruci i svako malo tipkam poruku. Svaki put isti kratki sadr�aj:

�Dokle ste stigli?�

Dok ?itam odgovor, borim se sa kesama u rukama. U isto vrijeme poku�avam de�ifrovati na brzinu na�krabani spisak namirnica koje trebam kupiti. Dolaze prijatelji, iz daleka svijeta, po prvi puta dolaze u Sarajevo. Moj zadatak je da ih do?ekam, ugostim, poka�em im svu rasko� na�eg grada, ljepote koje nas okru�uju sa svih strana…

Me?u �umom namirnica, biram one na kojima pi�e �Proizvedeno u BiH�. Valjda je i to jedan od planova u mojoj glavi, da im poka�em kako Bosna ima i svojih proizvoda koji nisu ni�ta manje vrijedni od onih na kojima se nalazi ime nekih od svjetkih brendova. Signal sa mobitela me upozori, da je stigla nova poruka. Pritisnem gumb da bih je pro?itao:

�Na tabli pi�e Kakanj.�

Otipkam na brzinu poruku:

�Ok, kre?em ja pred Vas, ?ekam vas na izlazu sa auto puta, prvi parking sa desne strane, ima neki hotel.�

Za par minuta, potvrdna poruka:

�OK�

Na brzinu se organizujemo i trpamo stvari u auto. Nakon pet minuta smo ve? na stupskoj petlji. Gledam na sat i vidim da smo dobro poranili, u prednosti smo nekih pola sata ispred gostiju. Na sredini petlje - stajemo. Provirim kroz prozor i vidim da smo upali u saobra?ajnu gu�vu. Nadam se, na rubu svijesti, da je to vrlo kratko, nekih par stotina metara do prvog raskr�?a pa ?e dalje sve normalno.

Zavaljen na sjedi�tu suvoza?a posmatram okolinu. Rane pro�losti vire izme?u fri�ko ofarbanih fasada, bojama od kojih mi se o?i razboli�e. Kao da su ku?e cvjetovi, pa su ih vlasnici ofarbali dre?avim bojama, da privuku koju p?elu ili bumbara da ih opra�e, ne bi li se tako razmno�ile. Zgrada Dnevnog Avaza, str�i me?u ru�evinama. Neki je mrze, neki je vole, a meni, u tom trenutku, ba� nekako le�e srcu. Kontam da ?e moji prijatelji da gledaju u nju, te ne?e imati vremena da pogled spuste ni�e i vide sivilo i tugu ovoga grada.

Voza? pomaknu auto par metara naprijed i opet stade. Nekako u tom momentu do?osmo do sredine petlje. Pogled mi odluta prema Stupu. Gledam u daljinu, gdje se od nekuda di�e dim. Gledam i kao da ?ujem brujanje tenkova. Jo� uvijek se mo�e osjetiti smrad baruta u zraku. Ni�ta da me podsjeti da je rat zavr�en. Jo� uvijek na svakom koraku o�iljci rata. Bijeli balonski �ator ispod kojeg se, valjda, nalazi tenisko igrali�te, podsjeti me na UN �atore koje su imali po gradu u toku rata. Malo �ta se stvarno promijenilo. Sve je jo� uvijek tako isto, a tako razli?ito.

Ponovo voza? pomjeri auto, tako da kona?no si?osmo sa petlje. Pogledam na sat i vidim da smo u ratu bili puno br�i kada smo se kretali ovuda. Sve je bilo sivo oko nas, ali smo ipak bili br�i. Nismo imali ministre saobra?aja koji nisu ni�ta radili. Nismo ih imali, ili nismo znali da ih imamo. Nismo upadali u saobra?ajne gu�ve, mada semafori nisu radili. Nismo imali ni�ta a opet smo bili brzi, prosto smo jurili okolo.

Guramo se dalje. Voza? nervozan… po?inje da psuje dr�avu. Spomene i politi?are koji ni�ta ne rade. �utim, tek kraji?kom uha uhvatim po koju njegovu psovku da bih znao o ?emu pri?a. Ja i dalje gledam okolo. Reklame nas obasipaju sa svih strana. ?esto je dobar dio, i onako nepregledne, ceste dobrano zaklonjen golemim guzom djevojke koja se smije�i sa reklame, dok dr�i neki od aparata koje bi, eto, trebali kupiti zbog njenih pozama�nih oblina. Valjda nam je to garancija da ?e sprava raditi pesprijekorno. Ako ga takva sisata ljepotica dr�i u rukama, onda bi valja i mi trebali da budem sretni da ga uzmemo u ruke i ne pu�tamo. Sre?a pa ne smiju reklamirati cigarete, ina?e bi ga na kraju morali i popu�iti, jer bi nam se sa plakata, umjesto ”Pozdrava iz Rovinja”, smije�ila neka ljepotica, koja bi so?no pu�ila i time nas posje?ala da sami nismo jo� do kraja popu�ili.

Kona?no, nakon sat i po, dolazimo do odredi�ta. Svaki kilometar smo putovali petnest minuta. Prijatelji su se ve? udoma?ili na parkingu. Brzo se pozdravljamo i kre?emo nazad. Procedura ista. Ovaj put vidim da mi ne?e pomo?i Avazova zgrada, zbog brzine kretanja, moji gosti ?e mo?i iza?i iz auta i zaviriti u svaki ?o�ak. Sa zalaskom sunca, kona?no dolazimo na odredi�te. Prijatelji vade fotoaparate i pokazuju mi slike koju su uslikali iz auta. Gledam u slike i vidim, na prvom mjestu Dom penzionera, sru�en, iz njega viri korov, ve� koji se su�i na poru�enim balkonima. Bra?a Romi su se potrudili da zgrada ne zjapi prazna. Pored toga zgrada Dnevnog Avaza i pitanje iza toga:

�Za�to je ovo ovako obnovljeno, a ovo nije?”

Pade mi na pamet univerzalni odgovor:

�Problem vlasni�tva, ne?e niko da ula�e dok se ne privatizuje��

Pri?u skre?em sa teme, i odvodim ih na ?evape. Nadam se da ?e tako na trenutak zaboraviti vo�nju koju sam im priredio na ulazu u grad. Prije su stigli iz Njema?ke do granice, nego �to su do�li od Vogo�?e do Stupa. Oni mo�da nekako i zaborave, ali ja ne mogu. Ne mogu jer sam vidio da, na �alost, mi, jo� uvijek, ne znamo, ni sebi ni drugima, ponuditi ni�ta osim glasa za one koji nam nikada ni�ta nisu ni donijeli. U stvari, donesu nam.

Svaki put jo� jedan ciklus �Pozdrava iz Rovinja�.

Objavio/la: Pospanko, 3. Feb. 2007. u 6:57 | TERSAONA | 3 komentara |