Kao krme u Teheranu, kao zebra na Brionima…
…ili Brijunima, jel’, da zadovoljim ukus svih konstitutivnih naroda, i nacionalnih manjina, i svih ostalih. A gdje se ja tako osje?am? Na fakultetu, naravno, gdje bih drugo? Da, ovo to zvu?i, odnosno izgleda ironi?no, uistinu jeste ironi?no. Ovo je jo jedan u odvijeka-dovijeka-traju?em nizu mojih bijesnih ispada na ovu dravu i ovaj grad, na ovaj sistem, et cetera, et cetera... S tim to ovaj za cilj, u koji treba pogoditi trullim paradajzom da bi neko viknuo POGODAK!, treba da ima studente.
Da, da… upravo one “mlade na kojima svijet ostaje”, “nadu u budu?nost Bosne i Hercegovine”, “svijetlu ta?ku u tami stvarnosti”, yadda, yadda, yadda. Ustvari, hrpu besposli?ara i leziljebovi?a koji put u budu?nost zamiljaju kao pokretnu traku pored koje stoji niz djeva iz Starog Rima, sve sa grozdovima, i iznad koje prolije?u pe?ene eve, e da bi oni mogli zale?’ na istu i povremeno otvarat’ usta. O tome gdje ?e srat’ nisu razmiljali, jer su navikli spavati u vlastitim govnima.
Ta ista “svijetla ta?ka” se, u stvari, moe izjedna?iti sa stotinama hiljada ljudi u dobi od 17 do koliko-god- ho?ete godina (iako, dodue, jo nisam vidjela nijednu nanu na fakultetu, ali to opravdavam ?injenicom da, kad je njima bilo osamnaest, fakultet je jo bio neto na ta se ilo u Beograd) od kojih maksimalno svaki deseti radi na tome da taj fakultet stvarno i zavri. Umjesto toga, bosanskohercegova?ka studentarija je izmislila novu instituciju - kafultet. E, na kafultetu su redovni.
