Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Da, ja znam da ne bih smio tipkati ovo �to sada ?ita�, jer mi ina?e nije dozvoljeno da samostalno boravim na ovim prostorima, ali ja stvarno vi�e nisam mogao izdr�ati. Pro?e sedmica, pr?o�e dvije, pro?o�e vala i tri, te ja kona?no odlu?ih da sjednem i napi�em �ta mi le�i na du�i, srcu… ili koju ve? rije? upotrebljava� u te svrhe.

Da ti odmah i pravo velim, mene ovaj blog nikad nije ne�to posebno zanimao. Znam da ti to zvu?i ?udno, jer za mene i zna� jedino preko njega. Ali, stvarno je tako. Vjeruj mi na rije?, jer za mene je data rije? svetinja kao tek iznikla trava – ne gazi se i ta?ka. Ja sam ?ovjek, hm, bi?e, hm, entitet, koje svoj �ivot provodi na ulici, a ne na stolici (makar ista bila futrovana i presvu?ena crnom ko�om). Sve �to treba� znati o �ivotu, nau?io si jo� u ?etvrtom osnovne od u?iteljice Zore, a sve nakon toga je samo foliranje i ponavljanje istoga, samo ovaj put na latinskom ili uz pomo? zafrkanih rije?i stranog porijekla.

Dalje »

“Jesi li ti normalna?!”

“Darko-�treberu, ?ik ako smije�!”

“Neko ?e te vidjeti.”

“Pa �ta?! Eto te k’o u prvom osnovne… ?ik, ako smije�!”

“Ne ?ikaj me, nisam dijete. Jednostavno ne vidim nikakvu satisfakciju�”

“Kukavice! �treberu! ?ik, ako smije�!”

“Ne znam samo kako jedna odrasla osoba, tvoje inteligencije�”

Dalje »

Stajala sam usred bare, s teget plavom suknjom podignutom do bokova, plavom kapom navu?enom do u�iju, u lakovanim cipelama, bijeloj ko�ulji sa u�tirkanom kragnom i crvenom maramom oko vrata. Sa osmijehom od uha do uha, isprskana blatnjavom vodom od stopala do glave.

I nisam bila sama u toj bari. Bila sam okru�ena gomilom sedmogodi�njaka, koji su pljackali po bari, tik prije svoje prve priredbe u �ivotu. Sumnjam da je bilo ko od nas shvatao ozbiljnost te situacije. Dobro, bilo ko, osim Maje i Darka. Maja je stajala sa strane i uporno ponavljala: “Ubi?e te mama kad te vidi”, a Darko je ne�to bulaznio o priredbi, gledaocima, kako smo mi veliki i kako treba da budemo ozbiljni na dan priredbe. Dodu�e, on je bio glavni recitator taj dan, pa vjerujem da mu je bilo jako bitno da ostavi dobar dojam. Danas, iz ove perspektive vjerujem, da mu je bilo bitno da ostavi dobar dojam. Taj dan je bio Darko-�treber, ?ik-ako-smije�-Darko, tr?i-u?iteljici-Darko, ubi?e-te-mama-Darko�

Dalje »

Cjelokupna historija čovječanstva odražava mušku paradigmu, iz prostog razloga što su je, ako ne pravili, a ono barem pisali, isključivo muškarci. Sve što znamo o svijetu, kroz nauku i umjetnost, sagledano je kroz prizmu muškoga gledišta, dočarano okom i oslikano umom muškarca. Zbog toga će, u najboljem slučaju, sva naša saznanja, dostignuća i spoznaje ostati tek polovične, čak i onda kad pomislimo da smo dosegli savršenstvo.

Začuđujuće je i, dapače, zadivljujuće, kako jedna, biološki tako nesavršena podvrsta uspijeva, tokom čitavog nama znanog vremena, održati dominaciju nad svojom, sebi superiornijom, femininom inačicom. Osim grube fizičke sile, niti jedan od nama znanih ljudskih atributa ne stoji na strani muškarca. Pa opet, poput najsmjelijih berzanskih spekulanata ili najvještijih mađioničara, muškarci prednost u fizičkoj snazi uspijevaju, iz stoljeća u stoljeće, pretvoriti u materijalnu, financijsku, stalešku, obrazovnu, moralnu… da, čak i moralnu.

Dalje »

Obratite pa�nju na sljede?u zami�ljenu situaciju:

Mu�ka jedinka generacije X (eks), desetak godina poslije rata, vra?a se iz inostranstva (recimo, iz SAD) u BiH. U d�epu Armani tola mu American Express i klju?evi Mustanga, u glavi mu pamet bjelosvjetska, a na srcu tuga kao Trebevi?. Umoran je.

Prolazi pored biv�e zgrade biv�e kasarne biv�e vojske biv�e dr�ave, sje?a se biv�ih drugova i biv�ih ljubavi i pita se kuda su nestala biv�a tri-?etiri desetlje?a. Hoda on tako i noge ga odnesu u �minkerski lokal koji se nalazio na mjestu biv�eg d�ez kluba. Sjebe se kad vidi kako se sve promijenilo, no budu?i da je ve? unutra ovako je skont’o: Exira?e neko pi?ence u ime biv�eg vremena i ispariti se odatle. No, vidi vraga…

Dalje »

Ja vi�e nisam bio sa njom u sobi. Ili ona nije bila sa mnom, svejedno, iako nam su se tijela doticala.

“Mislim da je bila devedeset i ?etvrta…” – otvorila je davno zakra?unatu slavinu sje?anja i ona su se razlila po sumraku – “Nisam sigurna, ali tako mislim. Znam da je bilo ljeto i da je bilo u�asno vru?e. Sje?am se da sam stalno plazila jezik da se rashladim, zami�ljaju?i da sam cuko. Nije bilo vode, nije bilo struje, nije bilo hrane, nije bilo ni?ega… ali meni ni�ta od toga nije nedostajalo. Nedostajala mi je samo jedna stvar – igra.”

“?eznula sam za igrom vi�e nego za suncem, a i njega sam bila �eljna, jer nam nikad nisu dali da budemo ispred haustora du�e od pet minuta. Na ulicu, sa druge strane, nismo smjeli… tamo niko nije smio, jer je tukao snajper. To sam ljeto stalno istr?avala pred vrata i �kiljila u sunce, zami�ljaju?i da sam na pla�i i da ?ekam tatu da mi donese sladoled.”

Dalje »

Kao na stidljivoj, �ivoj slici uramljenoj njenim prozorom, nebo je rumenilo, poprimaju?i boju razbla�enog ?aja. Dan se iskradao iz sobe preko po�arnih stepenica, a svjetlo je, na drugoj strani, kroz klju?aonicu lagano curilo van. Stvari u sobi su polako o�ivljavale, a sjene su iza�le iz mraka i zaplesale po zidovima. Svijet je, u na�im o?ima, postajao crn i bijel.

Nije to bio veliki svijet za obuhvatiti pogledom, tek si?u�na soba, zrnce pijeska u pustinji velegrada. Pohabana sofa, stoli? od ?elika i stakla, tepih izblijedjelih �ara, poster na zidu, police prepune knjiga… odje?a razbacana po podu. Krevet. I mi u njemu. Nagi. Umornih tijela i blistave ko�e. Siti.

Dalje »