Umijeće tersanja

Virtuakulturacija

Desilo se to svakome od nas, mada svi nismo toga podjednako svjesni. U zadnjih smo deceniju i pol, naime, svi mi preselili. Promijenili sredinu. Promijenili jezik. Promijenili domovinu. Promijenili kulturu. Ili su sredina, i jezik, i domovina, i kultura promijenili nas, a da mi nismo ni zakora?ili preko ku?noga praga. Ba� kao one nene i djedovi �to ih svako ima u svojim obiteljskim predanjima, one koji su do?ekali i ispratili ?etiri-pet dr�ava, vladara, ure?enja i svjetonazora, a da mrdnuli nisu sa vlastitog ognji�ta.

Na�e simboli?no preseljenje iz onda�nje Jugoslavije u dana�nju Bosnu, dana�nju Hrvatsku ili fri�ko dana�nju Srbiju bilo je sve osim simboli?no. Ono bija�e stvarno i bolno, onoliko koliko stvarni bijahu i potoci krvi i krici nedu�nih kojima smo ispra?eni na to putovanje; ono postade na�e raspolu?enje Punjaba, na�a Velika seoba. Za mnoge, ta selidba traje i dan-danas.

Neki su od nas i tijelom promijenili prebivali�te, �to tu?om neumoljivo�?u, �to vlastitom namjerom, neki su birali, a neki su morali, ali niko nije ostao tamo gdje ga je zateklo, koliko god se on trsio da i sebi drugima utuvi kako se, ama ba� ni�ta, njegovo promijenilo nije, nakon svih ovih godina. Promijenilo se. Golemo.

I svi smo se mi morali prilago?avati. Pravilo bez izuzetka. Neko se prilago?avao starosjediocima, a neko do�ljacima, neki su svladavali strani jezik, a neki usavr�avali stari jezik. Svi smo mi pro�li i prolazimo kroz proces prilago?avanja kulturi sredine koja nas okru�uje, bilo da smo oti�li na Novi Zealand ili da smo ostali u Novom Sarajevu. Neko to naziva akulturacijom, neko transkulturacijom, ja ne znam u ?emu je razlika, niti u ?emu je sli?nost… samo znam da mi valja kroz to pro?i.

I prolazim ja. Prolazi i izbjegli?ko dijete sa prvim danom �kole na periferiji D�sseldorfa. Prolazi kamiond�ija dok jezdi kroz pustinju pod beskrajnim, zvijezdama opto?enim nebom Arizone. Prolazi nana koja je iz Vlasenice po�la na put i zavr�ila negdje u Velsu. I k tome Ju�nom. I uz to Novom. Prolazi i njena sestra, koja se obrela u Sarajevu. I njihova stara kom�inica, koja je dopala Beograda. I sve njihove kom�ije, i stare i nove.

Svako od nas kroz tu kapiju, preko te ?uprije, prelazi na neki svoj na?in. Nekima se skupi mrka kapa, pa sve ono �to ga je grizlo i satiralo odbace kao stare halje, i zaplivaju, objeru?ke grle?i sve novo �to ih je do?ekalo, jer ?e im ono pomo?i da prona?u sretnije sebe, ljude bez pro�losti, ali sa svijetlom budu?nosti. To su oni �to zaborave maternji jezik, obi?aje predaka i stare drugove, pa prelome i krenu iz po?etka, ne shva?aju?i da i sami ostaju prelomljeni, poput grane obeharale a�lame.

Neki se, opet, ogrnu pla�tom sje?anja, koprenom pro�losti, pa, gdje god se zateknu, dopuste samo tijelu da tu boravi, a duh svoj zato?e u boci, pa ga pu�taju vani samo za rijetkih (a kako god ?este bile, uvjek su rijetke) posjeta starom kraju. Novi se jezici ne savladaju, novi se ljudi ne upoznaju, ni�ta novo i druga?ije nema vrijednosti , barem ne za njih, a o?i i u�i ostaju ugo?ene da bi vidjele i ?ule, prepoznale samo ono staro, ono stvarno, jedino �to je, za �ivota, vrijedilo poznavati.

Tre?ima prekipi i od starog i od novog, jer spoznaju da nikamo ne pripadaju. U staro se ne mogu vratiti, a novo ih ne prihvata. Oni stoga odbacuju po�tapalicu ustoli?enih kultura i sebe tra�e tamo gdje su ih voljni primiti - me?u klo�arima, u supkulturama i svim grupama na rubu. Jo� davno je, u ime svih ovih otpadnika, na pitanje: “�ta ste po nacionalnosti?”, Bogie besmrtno odgovorio: “Pijandura.”

?etvrti, navikli da grizu i da se bore, i da se u �ivotu prihvate berbe i gazanja svaki put kad se na?u u nebranom gro�?u, poku�avaju da sastave neku svoju sliku, svoju vlastitu cjelinu. Oni pa�ljivo predu niti i jedne i druge strane, i pro�losti i budu?nosti, i starog i stranog jezika, ne bi li od toga svega ispreli mu�emu sa dva lica, koju ?e mo?i okrenuti prema potrebi i koja ?e svakome biti jednako lijepa.

Ja sam, ve? davno, usnio i birao svoj put i ni�ta od ovoga nije mi strano. Svaku sam od ovih jabuka zagrizao i �vakao ih trpke, slatke i kisele. Sve su ovo, uostalom, ve? opisali neki mudri ljudi, pa ova moja rije? ne?e dodati koliko ni ta?ku na i. Opet uspje�no protra?ih vrijeme i ovo malo pameti. No, meni o ovome, svejedno, valja pisati. Ba� kao �to mi se valja ?itavog �ivota seliti.

* * *

Nedavno sam, opet, zapo?eo jednu selidbu. Rekao bi insan da nije stvarna, ta seoba, jer niko se nije pomakao, samo je server osvanuo na drugom mjestu, a i domena se pi�e druga?ije, ali je ja ?utim kao stvarnu, jer se sa njom otisnuo i dio du�e moje. Ne znam gdje je odredi�te, niti koji je kona?ni cilj, samo znam da me tamo ne ?eka nikakva nova sredina.

Ovoga puta i u ovoj dimenziji, budem li se htio skrasiti, svoju ?u mahalu morati napraviti sam. Hvala svima koji su i dalje voljni u nju navratiti.

Objavio/la: MoodSwingeR, 30. Jan. 2007. u 6:49 | Nesvrstano | 7 komentara |