Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Ušla sam u kuću nataloženu teškim ženskim uzdasima. O, koliko žena, koliko nena, nana, tetki, dajnica, bližih i daljih rodica, i sve odreda sa ukiseljenim facama i suzama u očima. Neke i plaču, zaista.

‘Ja nemam facu za ovu situaciju. Gubim se…’, pomislih dok su mi pružali ruke, nudili vlažne obraze na zvučne cjelove…

Odnekud osjetih Njenu mekanu kožu kako mi grije ledene ruke. Prvo mi grudi stegnu otpor, ali ću slijedećoj sekundi Joj se predah. Nije se tu više radilo o meni. Premišljala sam se da li da Joj za svoj ‘propust’ kažem odmah.

Rekoh Joj, i noge počeše da mi trnu kad spazih kako se preda mnom raspada… Kao neka lančana reakcija, neprevaziđena međusobna empatija… Grč mi stegnu želudac, i potrčah na balkon… na vazduh: ‘O, Bože (sa velikim, uzvišenim B. Da, tako sam to izgovorila u sebi – ja, obznanjena ateistkinja), a šta ako je Ona svoju snagu crpila iz njega, a njega više nema. Šta će biti sa mnom? Jer ja sam svoju snagu crpila iz Nje… Bit će…?

Tevhid.

Hodža je vazio, o divnom insanu govorio, poznanstvom se sa rahmetlijom hvalio, čak ga je i citirao. žene su mumljale, čas tiše, čas glasnije: ‘Amin, amin, amin jarabi…’

Psovke su odjekivale u spuštenoj mi glavi: ‘Koji kurac taj hodža priča?! šta sere?! To moj otac ne bi nikad rekao!!! Pogotovu ne davne ‘91… Da je to govorio, ne bi nas Tamo ostavio. Ne bi preko šuma bježao i kolonu familije čekao. Koji kurac taj hodža priča tim svojim apaurinskim glasom!? Ja sam alergična na Apaurin. Ja ne mogu.. ne mogu… Ne mogu da budem ovdje!!!?

Trznuh se, ali dočekaše me Njene krvave, zelene, vlažne oči. Ustuknuh. I spustih glavu opet: ‘Ev’ me k’o neka kvazihasanaginica… ‘Izdrži ćerce, na nami je da sve izduramo – il’ tako nešto, samo što sam si ovdje i mater i ‘ćerka…?

Onda je hodža iz harfaste torbe izvukao ogroman tespih. žene priskočiše i za čas ga raširiše po cijeloj prostoriji. Potrudila sam se da se utupim. Skoncentrisala sam se na kuglice pod jagodicama. Ipak, osjećala sam se kao strano tijelo u tom jedinstvenom organizmu s kolektivnom sviješću što je jednoglasno zaučilo: ‘Allahu Ekber … allahuekber… la illahe ilelahhu allaaahu ekber….‘ Znala sam dobro sve te riječi, ali sam ih odšutjela u nevjerici, s grčem na licu. Nadala sam se da će pomisliti da to na mom licu je bol za umrlim… Ali Nju nisam mogla prevariti, ne Njene tužne, prijekorne, raspadne oči.

Kuglice pod prstima krenuše i opazih kako se moje usne miču u neparnom ponavljanju. Potom nana pored mene zauči Kulhuvalahu, pa Felek, pa Nas… Bacih još jedan pogled na majku i pustih glas. Njeno tijelo, tik do moga, poče da se opušta. Ohrabrena time osjetih nagon da učim glasnije od svih, ali se već u slijedećem trenutku posramih sebe… Zagrcah tiho nad svojim bićem… Bila sam tako grešna.

Sva težina grijeha utiša i ono malo grlenog glasa što ga pokajnički htjedoh iz sebe pustit. Sva volja da uvjerim sebe u istinitost riječi što su se tako melodično, naizgled utješno, slijevale u moje uši učini mi se kao kazna zbog vlastitog licemjerstva.

I bolilo je.

U svoj toj zbrci što mi uzbudi čula, ipak ispliva ta grozna beznadežna misao: ‘Oni ovo uče nekom koga ja nikad vidjela nisam da je na sedždu pao… Nekom tobož-vjerniku, što nikad vjeru nije praktikovao…?

I opet pogledah u Nju, majku-hadžihanumu-sad-udovicu, i shvatih… I te riječi vrisnuše mi u glavi: ‘Pa ja ću ovo za nju morati napraviti! Zašto?! Da, znam da hoću. Ali, zašto? Da li zbog ljudi što bi rekli: ‘Aman, kakva je to vjernica bila, a kćerka joj ni tevhid ne učini… Da li zbog poštovanja prema toj istoj majci?‘

Nijedan razlog ne učini mi se uvjerljivim: ‘Pa, zbog čega onda? Zbog čega, kad ja u to ne vjerujem? Kakav je to amanet kad u isti ne vjerujem, čak se tome svaki djelić moga bića opire s gađenjem spram toga. Licemjerno! Ali zašto onda ni licemjerstvo nije dovoljan razlog da se toga kanim? Zašto mi ne kaže da ne moram? Da ne trebam?’

Pogledah je opet. U Njenim očima tuga, u Njenim očima nada… Uzima moje ruke u svoje, miluje ih… Gleda me blago, toplo, nježno, milostivo, molećivo… majčinski.

Pokleknuh. Shvatih da sam ja samo odraz Njen, i da koliko god se opirala Njena vjera će u meni da živi, a mrtvi u meni moraju biti spokojni i mučit će me ako ne bude

Tevhid.

Autor: Legally Ters.