Umijeće tersanja

Tevhid

U�la sam u ku?u natalo�enu te�kim �enskim uzdasima. O, koliko �ena, koliko nena, nana, tetki, dajnica, bli�ih i daljih rodica, i sve odreda sa ukiseljenim facama i suzama u o?ima. Neke i pla?u, zaista.

�Ja nemam facu za ovu situaciju. Gubim se…�, pomislih dok su mi pru�ali ruke, nudili vla�ne obraze na zvu?ne cjelove…

Odnekud osjetih Njenu mekanu ko�u kako mi grije ledene ruke. Prvo mi grudi stegnu otpor, ali ve? u slijede?oj sekundi Joj se predah. Nije se tu vi�e radilo o meni. Premi�ljala sam se da li da Joj za svoj �propust� ka�em odmah.

Rekoh Joj, i noge po?e�e da mi trnu kad spazih kako se preda mnom raspada… Kao neka lan?ana reakcija, neprevazi?ena me?usobna empatija… Gr? mi stegnu �eludac, i potr?ah na balkon… na vazduh: �O, Bo�e ( sa velikim, uzvi�enim B. Da, tako sam to izgovorila u sebi - ja, obznanjena ateistkinja), a �ta ako je Ona svoju snagu crpila iz njega, a njega vi�e nema. �ta ?e biti sa mnom? Jer ja sam svoju snagu crpila iz Nje… Bit ?e…�

Tevhid.

Hod�a je vazio, o divnom insanu govorio, poznanstvom se sa rahmetlijom hvalio, ?ak ga je i citirao. �ene su mumljale ?as ti�e, ?as glasnije: � Amin, amin, amin jarabi…�

Psovke su odjekivale u spu�tenoj mi glavi: �Koji kurac taj hod�a pri?a?! �ta sere?! To moj otac ne bi nikad rekao!!! Pogotovu ne davne ‘91… Da je to govorio, ne bi nas Tamo ostavio. Ne bi preko �uma bje�ao i kolonu familije ?ekao. Koji kurac taj hod�a pri?a tim svojim apaurinskim glasom!? Ja sam alergi?na na Apaurin. Ja ne mogu.. ne mogu… Ne mogu da budem ovdje!!!�

Trznuh se, ali do?eka�e me Njene krvave, zelene, vla�ne o?i. Ustuknuh. I spustih glavu opet: � Ev’ me k’o neka kvazihasanaginica… � izdr�i ?erce, na nami je da sve izduramo- il’ tako ne�to, samo �to sam si ovdje i mater i ‘?erka…�

Onda je hod�a iz harfaste torbe izvukao ogroman tespih. �ene prisko?i�e i za ?as ga ra�iri�e po cijeloj prostoriji. Potrudila sam se da se utupim. Skoncentrisala sam se na kuglice pod jagodicama. Ipak, osje?ala sam se kao strano tijelo u tom jedinstvenom organizmu s kolektivnom svije�?u �to je jednoglasno zau?ilo: �Allahu Ekber … allahuekber… la illahe ilelahhu allaaahu ekber….� Znala sam dobro sve te rije?i, ali sam ih od�utjela u nevjerici, s gr?em na licu. Nadala sam se da ?e pomisliti da to na mom licu je bol za umrlim… Ali Nju nisam mogla prevariti, ne Njene tu�ne, prijekorne, raspadne o?i.

Kuglice pod prstima krenu�e i opazih kako se moje usne mi?u u neparnom ponavljanju. Potom nana pored mene zau?i Kulhuvalahu, pa Felek, pa Nas… Bacih jo� jedan pogled na majku i pustih glas. Njeno tijelo, tik do moga, po?e da se opu�ta. Ohrabrena time osjetih nagon da u?im glasnije od svih, ali se ve? u slijede?em trenutku posramih sebe… Zagrcah tiho nad svojim bi?em… Bila sam tako gre�na.

Sva te�ina grijeha uti�a i ono malo grlenog glasa �to ga pokajni?ki htjedoh iz sebe pustit. Sva volja da uvjerim sebe u istinitost rije?i �to su se tako melodi?no, naizgled utje�no, slijevale u moje u�i u?ini mi se kao kazna zbog vlastitog licemjerstva.

I bolilo je.

U svoj toj zbrci �to mi uzbudi ?ula, ipak ispliva ta grozna beznade�na misao: � Oni ovo u?e nekom koga ja nikad vidjela nisam da je na sed�du pao… Nekom tobo�-vjerniku, �to nikad vjeru nije praktikovao…�

I opet pogledah u Nju- majku-had�ihanumu-sad udovicu, i shvatih… I te rije?i vrisnu�e mi u glavi: �Pa ja ?u ovo za nju morati napraviti! Za�to?! Da, znam da ho?u. Ali, za�to? Da li zbog ljudi �to bi rekli: Aman, kakva je to vjernica bila, a k?erka joj ni tevhid ne u?ini… Da li zbog po�tovanja prema toj istoj majci?�

Nijedan razlog ne u?ini mi se uvjerljivim: �Pa zbog ?ega onda? Zbog ?ega, kad ja u to ne vjerujem? Kakav je to amanet kad u isti ne vjerujem, ?ak se tome svaki djeli? moga bi?a opire s ga?enjem spram toga. Licemjerno! Ali za�to onda ni licemjerstvo nije dovoljan razlog da se toga kanim? Za�to mi ne ka�e da ne moram? Da ne trebam?�

Pogledah je opet. U Njenim o?ima tuga, u Njenim o?ima nada… Uzima moje ruke u svoje, miluje ih… Gleda me blago, toplo, nje�no, milostivo, mole?ivo… maj?inski.

Pokleknuh. Shvatih da sam ja samo odraz Njen, i da koliko god se opirala Njena vjera ?e u meni da �ivi, a mrtvi u meni moraju biti spokojni i mu?it ?e me ako ne bude

Tevhid.

Objavio/la: Legally Ters, 29. Jan. 2007. u 5:17 | Litersatura, TERSAONA | 12 komentara |