Umijeće tersanja

Viza za pro�lost /Izgubljena sloboda/

Probijam se izme?u automobila parkiranih na trotoaru. Usput mi se omakne po koja so?na psovka sa usana upu?ena njihovim vlasnicima. Prisiljen sam da si?em na cestu, da se tamo borim za prostor sa automobilima koji mi dolaze u susret. ?esto su �iroki, tako da me svako malo natjeraju da se sklonim u stranu i le?ima obri�em pra�inu sa nekog od auta, parkiranih uzdu� pje�a?ke zone.

Dolazim na pje�a?ki prelaz. Stojim mirno, gledam u auta koja prolaze, ?ekam da se neko smiluje, da uspori kretanje da pre?em na drugu stranu ulice. Spu�tam nogu na cestu, da bih upozorio voza?e da je pje�a?ki prelaz rezervisan za nas, obi?ne smrtnike, ali bez uspjeha. Lagano gubim �ivce, bacim pogled na sat, dragocjeno vrijeme curi u nepovrat. Sa otkucajima kazaljke na satu, osjetim strah, bojim se da ne?u sti?i na vrijeme. Spu�tam nogu lagano na prvu liniju zebre, gledam prema autu koje mi se pribli�ava. Vidim da voza? nema namjeru da se zaustavi, krenem da podignem nogu ali ve? je kasno… Guma od auta mi prelazi preko noge. Gledam u cipelu, mrdam prstima, sve u redu. Krenem ljutito preko ceste, prati me par nestrpljivih prolaznika. Kona?no se zaustavlja automobil, voza? nestrpljivo priti�?e gas i sirenu. Pogledam u voza?a i vidim samo nervozno lice, koje nestrpljivo ?eka signal za start utrke Formule 1.

Izlazim na glavnu ulicu, te se u�urbanim korakom probijam kroz �ikaru ljudskih tijela. Osjetim sna�an udarac u rame nekog prolaznika. Zanosim se od udarca, te udaram u drugog ?ovjeka, ?ujem ga kako govori �U �ta gleda�, kretenu jedan�!!� Nastavljam put, vijugaju?i izme?u mase, koja se kre?e nekontrolisano�

Prelazim, �iv, na drugu stranu ulice. Pru�am korak, poku�avam da dobijem utrku sa vremenom, koje i dalje nemilosrdno curi.

�Certifikata, prodajem, kupujem�!!� - susretnem se sa pogledom bosanskog brokera koji mi se isprije?io na putu, i koji mi, tihim glasom, ponovo re?e - �Certifikata?�

�Ne hvala!�

Nastavljam put, a do u�ne �koljke mi dopire dobro poznati glas trgovca iz prolaza �?arapa, ga?a, bokserica�� Nastavljam guranje kroz masu tijela, osje?am razli?ite mirise i smradove, ?ije isparavanje pospje�uje nepodno�ljiva, ljetna vru?ina.

Auta, parkirana po pje�a?koj zoni glavne ulice, me tjeraju na rizi?no pretr?avanje na drugu stranu. Nekako dolazim do parka, kona?no uspijevam udahnuti malo svje�eg zraka. Pogledam spustim na sat, izgubio sam dodatnih pet minuta. Kre?em naprijed, kona?no imam ?ist put ispred sebe. Na�alost, iza prvog stabla, pred mene iska?e dvoje djece.

�Daj mi marku, da kupim da jedem”

Ponovo zavu?em ruku u d�ep, na?em ne�to sitnog novca i ubacim djetetu u ruku.

��Daj i meni marku, da Bog da manekenku o�enio!! Ako mi ne dao, da Bog da te auto udarilo!”

Ubrzavam korak, skoro tr?im. Za mnom tr?i i priljepak, koji uporno tra�i svoju marku. Dolazim do �ene koja sjedi pored staze, u rukama dr�i dijete, ?ujem je kako tra�i marku da kupi mlijeka djetetu, prolazim pored nje. Priljepak ostaje sa njom i kona?no me popu�ta. Dolazim napokon ispred ambasade. Ispred stoji par ljudi, pogledam na sat i vidim da sam zakasnio. Cijelih dvadeset minuta. Prilazim re�etkama, kuckam ?uvaru koji ?ita novina naslonjen uza zid.

�Dobar dan, oprostite mo�e li jedno pitanje?”

�Izvolite.�

�Zakasnio sam par minuta, da podignem vizu. Da li me mo�ete pustiti sada?”

�Na�alost, ne mogu.�

�Za�to?�

�Pravila su takva.�

�Sutra treba da putujem, imam kartu, ne mogu odgoditi.�

��ao mi je, pravila su takva.�

�Sutra putujem, propast ?e mi karta.”

Zavu?em ruku u d�ep, izvadim 20 KM, pa kroz re�etke kapije provu?em ruku. Pru�a mi ruku, dok se rukujemo, iz moje ruke iskliznu krvavo zara?enih 20 KM i pre?e u ruke le�inara. Osjetih ga?enje prema ?uvaru i olak�anje, jer imam velikog izgleda da pro?em ova �eljezna vrata i poku�am nekako ubjediti tetu na �alteru da mi da paso� sa ura?enom vizom.

Nakon par minuta, otvara se �eljezna kapija, dobijam poziv da u?em. Teta skrivena ize debelog stakla, ne�to mrmlja u mikrofon. Gledam u nju i samo klimam glavom… Na kraju skontam da sam dobio odbijenicu za vizu. Dok je nabrajala razloge zbog kojih nisam dobio vizu, gurnu mi paso� kroz rupu na staklu i re?e: ”Sljede?i!!” Pogledao sam paso� koji je stajao ispred mene. Ovaj put ogoljen, bez novca kojeg sam jutros uredno uplatio za vizu, bez onih 20 KM koje sam dao le�inaru na ulazu. Podigao sam pogled prema ulickanoj gospo?i i upitao:

�Gospo?o, a koji je razlog za odbijenicu?�

�Nisi nas uvjerio, da nema� namjeru da ostane� tamo.�

�Znate �ta, nabijem i Vas i Va�a uvjerenja!!!’

Okrenuo sam se i iza�ao iz zgrade. Sjeo sam na klupu u parku, a pogled sam bacio prema Trebevi?u. Vratio sam vrijeme par godina unazad. ?uo sam grmljavinu topova. U mojim u�ima, zvuk sirene za uzbunu odjekivao je, tada praznim, ulicama. U svome sje?anju, pogledao sam na sat i shvatio da sam zakasnio. Ve? je vrijeme policijskog sata. Ako me uhvate, zatvorit ?e me. Ako poku�am da pobjegnem, pucat ?e. Ako krenem iz ovog grada, ne?u daleko sti?i. Moram imati dozvolu za prolazak kroz tunel…

��Daj mi marku, da kupim da jedem!! - trznu me iz sna poznati glas.

Gledam u ko�tunjavo lice djeteta ispred sebe. Gledam i kontam, da nam, ipak, slobodu nisu uzele vize. Slobodu smo uzeli sami sebi, puno prije pojave ?uvara i u�minkanih radnica na �alterima. Viza je samo tu da nas posjeti da smo mi jo� uvijek generacija bez slobode…

Objavio/la: Pospanko, 26. Jan. 2007. u 4:52 | TERSAONA | 8 komentara |