Viza za prolost /Izgubljena sloboda/
Probijam se izme?u automobila parkiranih na trotoaru. Usput mi se omakne po koja so?na psovka sa usana upu?ena njihovim vlasnicima. Prisiljen sam da si?em na cestu, da se tamo borim za prostor sa automobilima koji mi dolaze u susret. ?esto su iroki, tako da me svako malo natjeraju da se sklonim u stranu i le?ima obriem prainu sa nekog od auta, parkiranih uzdu pjea?ke zone.
Dolazim na pjea?ki prelaz. Stojim mirno, gledam u auta koja prolaze, ?ekam da se neko smiluje, da uspori kretanje da pre?em na drugu stranu ulice. Sputam nogu na cestu, da bih upozorio voza?e da je pjea?ki prelaz rezervisan za nas, obi?ne smrtnike, ali bez uspjeha. Lagano gubim ivce, bacim pogled na sat, dragocjeno vrijeme curi u nepovrat. Sa otkucajima kazaljke na satu, osjetim strah, bojim se da ne?u sti?i na vrijeme. Sputam nogu lagano na prvu liniju zebre, gledam prema autu koje mi se pribliava. Vidim da voza? nema namjeru da se zaustavi, krenem da podignem nogu ali ve? je kasno… Guma od auta mi prelazi preko noge. Gledam u cipelu, mrdam prstima, sve u redu. Krenem ljutito preko ceste, prati me par nestrpljivih prolaznika. Kona?no se zaustavlja automobil, voza? nestrpljivo priti?e gas i sirenu. Pogledam u voza?a i vidim samo nervozno lice, koje nestrpljivo ?eka signal za start utrke Formule 1.
