Djeca u vremenu
Stajala sam usred bare, s teget plavom suknjom podignutom do bokova, plavom kapom navu?enom do uiju, u lakovanim cipelama, bijeloj koulji sa utirkanom kragnom i crvenom maramom oko vrata. Sa osmijehom od uha do uha, isprskana blatnjavom vodom od stopala do glave.
I nisam bila sama u toj bari. Bila sam okruena gomilom sedmogodinjaka, koji su pljackali po bari, tik prije svoje prve priredbe u ivotu. Sumnjam da je bilo ko od nas shvatao ozbiljnost te situacije. Dobro, bilo ko, osim Maje i Darka. Maja je stajala sa strane i uporno ponavljala: “Ubi?e te mama kad te vidi”, a Darko je neto bulaznio o priredbi, gledaocima, kako smo mi veliki i kako treba da budemo ozbiljni na dan priredbe. Dodue, on je bio glavni recitator taj dan, pa vjerujem da mu je bilo jako bitno da ostavi dobar dojam. Danas, iz ove perspektive vjerujem, da mu je bilo bitno da ostavi dobar dojam. Taj dan je bio Darko-treber, ?ik-ako-smije-Darko, tr?i-u?iteljici-Darko, ubi?e-te-mama-Darko
