Umijeće tersanja

…und Lola rannte (Savage - II)

Ja vi�e nisam bio sa njom u sobi. Ili ona nije bila sa mnom, svejedno, iako nam su se tijela doticala.

“Mislim da je bila devedeset i ?etvrta…” - otvorila je davno zakra?unatu slavinu sje?anja i ona su se razlila po sumraku - “Nisam sigurna, ali tako mislim. Znam da je bilo ljeto i da je bilo u�asno vru?e. Sje?am se da sam stalno plazila jezik da se rashladim, zami�ljaju?i da sam cuko. Nije bilo vode, nije bilo struje, nije bilo hrane, nije bilo ni?ega… ali meni ni�ta od toga nije nedostajalo. Nedostajala mi je samo jedna stvar - igra.”

“?eznula sam za igrom vi�e nego za suncem, a i njega sam bila �eljna, jer nam nikad nisu dali da budemo ispred haustora du�e od pet minuta. Na ulicu, sa druge strane, nismo smjeli… tamo niko nije smio, jer je tukao snajper. To sam ljeto stalno istr?avala pred vrata i �kiljila u sunce, zami�ljaju?i da sam na pla�i i da ?ekam tatu da mi donese sladoled.”

“Vedo je do�ao iza ru?ka, zna� - ono malo le?e sa Ikarom, i rekao kako njegov ro?ak ima struju, pa mo�emo i?i kod njega slu�ati muziku. Ja sam rekla da ne smijemo, jer je to preko ulice, a po ulici tu?e snajper. On je va�no odgovorio da ve? danima ne puca i da ?emo pravo brzo tr?at’, tako brzo da ?emo biti br�i od oka, a kamoli od metka.”

�utio sam, gledaju?i u nju. Ona je gledala preda se, odsutna, okru�ena svojim slikama, no�ena maticom svoje pri?e.

“I bili smo br�i. Stu�tili smo se preko ulice kao dvije munje. Niko nas nije vidio. Mami sam rekla da ?u bit’ kod Vede, a njemu je njegova rekla da mu ne pada na pamet da ide sam, nego, ako ?e ve? i?i, da ?eka nekog da ga prevede i, poslije, vrati nazad. Vedo joj je rekao da ?e s jednom tetom pre?i preko ulice i da ?e se javiti ako budu radili telefoni. Ta teta sam bila ja.”

“Tamo nas je bilo vi�e od deset, sigurno i petnaest. Od Mirelinog ro?endana nisam vidjela toliko raje na jednom mjestu. Vi�e od pola ih nisam znala, ali to ni meni, ni ikome drugom nije bilo bitno. Znam samo da smo skakali, vriskali, pu�tali muziku… Sje?am se da sam plesala i plesala, toliko sam se vrtila da mi se u jednom trenutku u?inilo da ?u, ako se samo malo vi�e unesem, plesom zaustaviti i pucanje i rat, da ?u, snagom pokreta, prizvati normalan �ivot i da ?e na�a mala, neplanirana zabava potrajati dok nam se u plesu ne pridru�i i ?itav svijet. Nisam ni osjetila da su prohujali toliki sati.”

“Tata se vratio s linije i pojavio se na vratima, ljut k’o pu�ka. Vedu je dohvatio za lijevo, a mene za desno uho i - preko vrata, pa niz stepenice. Rekao nam je da su nam matere vansebne i da ih kom�inice pr�?u vodom da do?u sebi kad se obeznane. Zar mi ne znamo da snajper ga?a ve? tri sata i da je neko ve? zavr�io na Ko�evu? Vedi je rekao da ?e ga njegov stari rastavit’ na proste faktore, a meni da se dobro dr�im kad do?em ku?i i da ovo ne?u zaboravit’.”

“Iza�li smo ispred zgrade, a vani je ve? bio suton. Tata je rekao da sa?ekamo jo� par minuta, da budemo sigurni, a onda ?emo tr?ati preko ulice. Da rade telefoni, ne bi �urili, a ovako… onda nam je rekao da se spremimo, da, kad nam ka�e, tr?imo �to br�e mo�emo: prvo Vedo, pa onda ja, a on ?e za nama. Vedo je, kao pravi atleti?ar, zauzeo polo�aj, pa se, na znak, punom brzinom zaletio preko ulice. Mene je tata dr�ao za mi�ku, pokazuju?i mi kuda da pro?em kad krenem.”

“Kad mi je pustio ruku, ja sam potr?ala, a da mi on nije ni�ta rekao. Vedo je bio tek na sredini ulice, a ja sam ve? skoro izbila na ?istinu. Iza sebe sam ?ula sam samo tatino ‘Stani!’ i stala sam. Stao je i Vedo. Okrenuo se prema nama i ra�irio dlanove, pitaju?i i�aretom za�to ga zovemo. Ja sam samo stajala, gledaju?i u Vedu, a on je gledao u tatu, koji mu je, valjda, rukom ne�to pokazivao. Vedo mi je tad kratko isplazio jezik, okrenuo se i ponovo potr?ao.”

Licem joj je pro�la bolna grimasa.

“Pao je poslije prvog koraka. Izgledalo je kao da ga je lijeva noga ga izdala i tek tren poslije sam ?ula zvuk metalne mu�ice koja mu je pro�la kroz natkoljenicu. On je muklo jeknuo i ispru�io se po asfaltu, a ja sam ugledala prvo crvenilo na njegovoj trenerci. Tata je so?no opsovao i kao strijela poletio preko ulice. U prolazu mi je samo doviknuo ‘Tr?i, sine, tr?i!’ i ja sam potekla.”

“Nisam ni vidjela kad je zgrabio Vedu i kao vre?u krompira ga prebacio sebi preko ramena. Nisam ni vidjela da smo ve? do�li pred na�u zgradu, sa ru�nom fasadom zelene boje i da smo ve? u prolazu prema haustoru. Nisam vidjela ni da je tatina ruka klonula, da sti�?e zube dok uplakanog Vedu daje u naru?je njegovom tati, nisam vidjela ni da je cijeli kom�iluk okupljen na stubi�tu i da je ve? pao mrak… Samo sam se sjurila mami u krilo i tamo se tresla kao prut. Satima, ?ini mi se, skupa sa njom.”

Uzdahnula je, gutaju?i pljuva?ku, izranjaju?i iz pro�losti.

“Vedo danas �epa… negdje u �vedskoj, valjda. Tajanstveni �ejtan iz Bosne, cure ga vole zbog ratnih rana… Tatina ruka se dobro opravila i, mada vi�e nije mogao raditi kao in�injer, natjerali su ga da bude �ef. Mama se nikad nije zbog toga �alila. Ne �ali se ni kad se on, u rijetki ljetni ak�am, zapije sa Vedinim starim i ne vrati ku?i do sitnih sati, pred zoru.”

“A ti?” - upitao sam.

“A ja… ja tr?im.” - pogledala me, kona?no, izmorenih o?iju, pa se opet, kroz prozor, zagledala u umiru?i suton - “Ja, evo, od tog dana tr?im. I ne stajem. Sa svakim sumrakom, ja pretr?avam svoju ulicu i gledam crvenu mrlju na bijeloj, isprekidanoj liniji i znam, da ako samo na tren stanem, to ?e biti posljednje �to ?u vidjeti i vi�e nikada ne?u sti?i na drugu stranu. Zato… tr?im… eto, sada bi trebao po?i.”

“Po?i ?u, ako misli� da ?e te to… u?initi mirnijom.” - rekao sam, pa�ljivo biraju?i rije?i - “Ali… ja mislim da si ti svoju ulicu ve? davno, davno pretr?ala.”

“Mo�da i jesam.” - rekla je sumorno - “Ali se tako ne osje?am.”

“A osje?anja ne varaju.” - stisnuo sam usne.

“Ne. Njima jedino i mo�e� vjerovati.” - pogledala me opet - “Njima… i nikome vi�e.”

“Razumijem.” - klimnuo sam glavom.

U polumraku sam prstima potra�io njene obrise i pomilovao je po licu. Ovaj puta nije okrenula glavu i nije se izmakla, samo je sklopila o?i i uzdahnula. Pod jagodicama sam ?utio bar�unastu puno?u i fine dla?ice breskvine ko�e koja presvla?ila njen obraz.

“Idi…” - pro�aputala je neubjedljivo.

Pre�utio sam njenu molbu i prstima napipao njene usne, mekane, drhturave i so?ne. Prelazio sam prstima preko rubova usana, i dalje, preko tvrdih, o�trih rubova njenih sjekuti?a, sve do vrha njenog jezika. Nije se micala. U mraku sam samo ?uo njeno tegobno, isprekidano disanje. Jo� samo tren… jo� samo tren i bit ?e posve mirna.

She said…
Everything is fiction
All the cynic to to the bone
So, don’t ask me to stay with you
Don’t ask to see me home…

Prstima druge ruke sam napipao prekida? i upalio lampu. Svjetlost je, iako slaba�na, kao bol bljesnula od o?iju do vrhova prstiju i povratila sobu mome pogledu. Stisnutih vje?a sam ugledao kako spu�tene glave i sklopljenih o?iju, ravnomjerno i lagano di�e. Kroz njene guste, isprepletene trepavice, pa niz desni obraz, spu�tala se usamljena suza. Niz moj prst, u�an?en izme?u njenih usana, klizile su i po bijeloj postelji padale te�ke, crvene kaplje moje krvi.

Objavio/la: MoodSwingeR, 16. Jan. 2007. u 5:00 | Nesvrstano | 8 komentara |