Umijeće tersanja

Generation Ex

Moja je generacija, ravno iz �kolskih klupa, oti�la u historiju. Pri tome ne mislim na onu historiju koje se pa?aju brzopleti, neuki kvazi- historiografi, niti na onu koju nam serviraju de�urni du�ebri�nici kitnjastoga repa i njihovi dupelisci jo� kitnjastijega pera. Ja mislim na ?injenicu da je moja generacija propustila svojih petnaest povijesno-warholovskih minuta na pozornici trajanja i da se smo se, hametice, preselili u pro�lost, a sve se to desilo dok mi jo� nismo ni po?eli shva?ati �ta nas je to sna�lo, golemo i neslu?eno stravi?no.

Ba� onda kada smo trebali posegnuti rukom za budu?no�?u, dosegnuti je i obujmiti, pa od nje oblikovati sada�njost, nama su se, pod nogama, prvo zatresle tektonske plo?e postojanja, a, potom, i popucale netom ispod na�ih stopa, stvoriv�i jaz koji se nikada ne?e dati zatvoriti. Mnogi su od nas nestali upravo u tom bezdanu, pa od njih, umjesto uzdanica, imamo varljive uspomene, a ve?ina nas se na�la, �to na jednoj, �to na drugoj strani, �to rascijepljena u ?udovi�nom raskoraku ponad provalije, ?eznutljivo se osvr?u?i oko sebe, trude?i se da od preostalih kockica sklopi stari mozaik i nadaju?i se da ?e no?na mora kona?no prestati.

Kada nas je, onako nabrzinu i sveudilj raspame?ene, kona?no istjeralo na pozornicu �ivota da, u slijedu beskrajnog igrokaza vremena, odigramo svoju ulogu, mi smo, unezvjereni, shvatili da se u me?uvremenu promijenio repertoar, da nas je stavilo u neki novi mise en sc�ne i u neki novu predstavu, a da smo mi, po nesre?i, znali samo tekst one stare, otkazane. A i to �to smo znali, znali smo napreskok i u dijelovima, poku�avaju?i rekonstruirati redoslijed rije?i u kolektivnim sje?anjima, ne shva?aju?i da su nam dijalozi razlomljeni, a monolozi izblijedjeli i neubjedljivi.

Poku�avaju?i se sna?i u tome zapletu, nismo ni shvatili da je na�e vrijeme isteklo, da je publika postojanja ve? po?ela zvi�dati zbog na�eg zbunjenog trabunjanja i izgubljenog tumaranja po pozornici i da se na nas, evo, ve? bacaju i prvim trulim paradajzima. Jo� samo tren historije i nas ?e izgurati sa scene i za nama spustiti zavjesu, da se vi�e ne sramotimo.

Od djeli?a globalne Generacije X, mi smo u svom, nesre?om za?aranom kutku svijeta, postali Generacija Ex, generacija biv�ih, onda kada nam je uz dr�avu u kojoj smo �ivjeli, obno? pri�iven isti epitet. Biv�a.

No, ovo �to pi�em nije lament nad izgubljenom generacijom. Ovo je tek surovo suo?avanje sa stvarno�?u, koja nam se, izobli?ena, ve? neko vrijeme kezi iz ogledala i bolje da joj sami pogledamo u o?i, nego da nam je neko, nasilu, natrlja u lice, kao �to su nam sve ostalo u na�im �ivotima, silom prinosili i grubo�?u servirali drugi. U ovoj sada�njosti, po�teno je re?i, mi se ne snalazimo.

Nas su u?ili, spremali i podizali za ne�to drugo i mi to drugo, danas, umijemo samo opisati, a ne i stvoriti, jer se to?ak historije ve? odmakao isuvi�e daleko ispred nas. Starije su generacije ostale ?vrsto ukorijenjene u pro�losti i �ive od umirovljenih uspomena, mla?e nemaju iluzija da je na� dana�nji �ivot ni�ta drugo do zmijsko leglo u kom se svako bori za sebe. Samo smo mi ostali u sredini, spoznav�i i iskusiv�i od svega pomalo, a ne pro�ivjev�i ni�ta u potpunosti i do kraja. Sa tim jalovim iskustvom, bezvrijednim znanjem i umornim, raskrvavljenim rukama, mi vi�e nikome nismo od koristi, a najgore je �to ne umijemo biti od koristi ni samima sebi.

Nije me sramota re?i da, dana�njoj Bosni i Hercegovini, moja generacija i sve one starije od nje, predstavljaju samo teret. Ne treba se zavaravati kako mi mla?ima od sebe mo�emo ne�to ponuditi. U vidu znanja, u vidu iskustva, u vidu tradicije i �ivotne mudrosti, u vidu bogatstva koje smo do sada trebali stvoriti i nadograditi… ni�ta od toga mi nemamo da bismo to prenijeli na one koji dolaze iza nas. I ne, ne mislim da je ?injenica da smo ih odbranili i omogu?ili im da, kako-tako, �ive na ovim prostorima mala i zanemarljiva. Naprotiv. Ali, ona pripada pro�losti, a ja govorim o sada�njosti.

A sada�njost kazuje da mi svoju priliku, svojih poslijeratnih deset godina i jo� jednu pride, nismo iskoristili. Ne svojom krivicom, ali, svejedno nismo. Sada�njost kazuje da mi sada trebamo odstupiti. Naravno, mi to ne?emo, niti mo�emo u?initi, mada ponekad mislim kako bi to bila najve?a stvar koju jo� mo�emo uraditi za ove mla?e. Zamisli samo, kako bi izgledala Bosna i Hercegovina, ako bi, nekim ?udom, nemilosrdnim dekretom ili tajanstvenim virusom, zanestalo svih onih starijih od, recimo, trideset i pet?

Bila bi kriza? Politi?ka, mo�da, kakve danas nema? Propala bi privreda, koja danas cvjeta? Pove?ala bi se nezaposlenost, koju smo skoro iskorijenili? Ma ne, ni�ta od toga. Sve pote�ko?e koje bi nastale zbog gubitka ono malo na�e zdrave pameti i mudrosti, razrije�ile bi se za par mjeseci. Otvorio bi se ogroman broj radnih mjesta, a sve ono �to mi i ovi stariji od nas danas otaljavamo, oni mla?i bi radili sa, barem, vi�e entuzijazma i kreativnosti. Mi, ionako, ne radimo nikakve poslove za koje su potrebne previsoke �kole, a sve se �kole, pa i one visoke, uostalom, i daju pozavr�avati do ranih tridesetih.

Kada bi, u Bosni i Hercegovini, obno? nestalo svih onih starijih od trideset i pet, mo�da bi se, tek onda, ova zemlja kona?no i�?upala iz pand�i pro�losti i uspjela se okrenuti ka budu?nosti.

* * *

A �ta bismo, dakle, radili sa svim onim preko 35? O tome vi�e… slijede?i puta.

Objavio/la: MoodSwingeR, 4. Jan. 2007. u 4:15 | Nesvrstano | 16 komentara |