Generation Ex
Moja je generacija, ravno iz kolskih klupa, otila u historiju. Pri tome ne mislim na onu historiju koje se pa?aju brzopleti, neuki kvazi- historiografi, niti na onu koju nam serviraju deurni duebrinici kitnjastoga repa i njihovi dupelisci jo kitnjastijega pera. Ja mislim na ?injenicu da je moja generacija propustila svojih petnaest povijesno-warholovskih minuta na pozornici trajanja i da se smo se, hametice, preselili u prolost, a sve se to desilo dok mi jo nismo ni po?eli shva?ati ta nas je to snalo, golemo i neslu?eno stravi?no.
Ba onda kada smo trebali posegnuti rukom za budu?no?u, dosegnuti je i obujmiti, pa od nje oblikovati sadanjost, nama su se, pod nogama, prvo zatresle tektonske plo?e postojanja, a, potom, i popucale netom ispod naih stopa, stvorivi jaz koji se nikada ne?e dati zatvoriti. Mnogi su od nas nestali upravo u tom bezdanu, pa od njih, umjesto uzdanica, imamo varljive uspomene, a ve?ina nas se nala, to na jednoj, to na drugoj strani, to rascijepljena u ?udovinom raskoraku ponad provalije, ?eznutljivo se osvr?u?i oko sebe, trude?i se da od preostalih kockica sklopi stari mozaik i nadaju?i se da ?e no?na mora kona?no prestati.
