Genre
“Bje’ od mene, marvo jedna daskaroka!” - brecnu se Alfie na boardera koji se, uz zlokobni, mirglaju?i itaj, stutio kraj njega.
“Alfie?” - okrenuo sam se od sunca, oslonjen na tapove - “ta ti je? to si se tako razbjesnio?”
“Ma, kako ne?u?!” - odgovara on, jednako ljutit - “Pogledaj samo kako su se ustrijemili na mene! Isto k’o da sam im ja neka meta… kao da mu ja nosim pet bodova ako malo prodiba* po meni.”
“Nemoj tako, Alfie…” - krenem ja - “Pa imaju i oni pravo da budu na planini…”
“Imaju, ali ne preko mojih le?a! I to doslovno!” - odgovara on odlu?no, pokuavaju?i tapom dohvatiti slijede?eg daskaa koji se iskezio na Alfieja, okre?u?i se u fakie - “Odmi?i se oda me… ma, to se kezi, lavina te odnijela!”
“Gledaj svoja posla, bolan Alfie…” - pokuam ga smiriti, okre?u?i skije - “Pusti djecu da se sputaju kako im volja… skije, daske… sve mu to do?e na isto, svi se, naposlijetku, na?emo na ?aju u podnoju.”
“ta isto?!” - otpuhuje on, dok izvodi klizne kristijanije da se malo smiri - “Vidi ih samo kako izgledaju, u ovim vre?astim hla?ama… isto neki Yeti-rapperi. Ma, ne znam ni gdje bi ih vie svrstao.”
“Ne mora ih ni svrstavati. Svrstavanje je, ionako, zaludno iivljavanje ?istunaca krutoga uma i mehkog spolovila.” - odgovaram ja, dok prolazimo kraj par boardera zavaljenih u snijegu koji zaljubljeno, o?iju punih divljenja, zagledaju svoje daske.”E, beli da ho?e takvu oeniti!” - zajedljivo ?e Alfie jdnom od njih, pjegavom ri?okosom ?upavcu, koji ga za?u?eno gleda, dok Alfie i dalje gun?a - “Pa da ti bude ravna, ba eto k’o ta daska to si je s obje ruke spop’o…”
“Alfie, mogao bi stvarno malo popustiti.” - prozovem ga - “Budi bar malo tolerantniji.”
“Tolerancija je divna, ali samo kad je natakne na neto ?vrsto. Bokserska rukavica ti je, recimo, primjer tolerancije.” - ne da se on - “Samo da, evo, onog hr?u spodbijem ovom skijakom ?apinom, pa ?u ti, onda, na miru i u rahatu, napisati ?itav esej o toleranciji.”
“Nemoj, molim te.” - zahvalim se - “Dosta sam takvih pro?itao. I previe njih, mislim. Uostalom, ovo ni jedan esej ne moe opisati. Ovo je, ipak, vie komedija uivo.”
“Kakva komedija, dobri moj.” - gorko ?e on - “Ovo ti je ?ista farsa, ba kao i na ivot, i to ve? jedno due vrijeme.”
“Tu si sasvim u pravu.” - primijetim ja, zaustavljau?i se da uhvatim jo malo krezavih zraka popodnevnog, zubatog sunca - “Mada ivot mijenja anrove bre nego to ti mijenja… ma, zna ve?. Kad sam bio mla?i, izgledalo mi je da ?u ivot provesti kao beskrajnu, epi?ku sagu, na trenutke mi je ?ak li?io na bajku, a sada… sada mi sve vie li?i na haiku.”
“Zadeverasmo se oko dubokih misli na pola planine, ha?” - zaustavi se sad i on - “Nego, kad smo ve? kod dubine na visini… kakve ti ono stvari pie ovih dana?”
“to?” - za?udim se - “Zar neto ne valja?”
“To to ne valja, to na stranu.” - radoznalo ?e, ali zajedljivo, on - “Nego, je li ono to ti pie istinito ili nije?”
“Aha.” - zamislim se - “to li to sviju zanima? I ta ti ima od toga to zna je li ili nije istinito?”
“Pa, kad smo se ve? dohvatili anrova” - dosjeti se Alfie - “?isto da znam u ta mogu svrstati one krabotine. Ako je istina, onda je to, fakat, tragedija.”
“A ako nije posve istina?” - krenem ja - “Mislim, ba svaka rije?.”
“To mi onda vie do?e kao neka melodrama.” - zaklju?i on, pa nastavi ne ?ekaju?i moj odgovor - “A ako nije nimalo istina, e, onda je ba posrijedi loa proza s tendencijom prerastanja u sapunicu.”
“A ako je, pak, od slova do slova, opisano neto to ?e se desiti u skoroj budu?nosti.” - upitah ja, suhoga grla i s nelagodom u o?ima.
“E, onda je, jarane moj…” - zaklju?i on saaljivo, prije nego to ?e odskijati niz padinu prekrivenu vjeta?kim snijegom - “Onda je, barem za tebe, posrijedi ?isti horror.”
*jib (v.) - voziti snowboard preko nesnijenih predmeta
Na slici: podvodni snowboarding
