Crvena loptica (Slow bullet… III)
Vjetar je zamro, ptice su utihnule, amor je prolaznika ugasnuo… ?itav je svijet zastao u pokretu, i samo je jo mala lica u njenoj ruci zveckala vrte?i krugove po porculanskoj alici, a ja sam se vrtloio u njima. Kako bih se samo rado utopio u crnoj, vru?oj te?nosti to ju je ona prinosila svojim ustima, da joj, barem tako, jo jednom o?utim usne i dotaknem jezik.
Otpila je gutljaj svoje kafe i blago se namrtila. Potom se zagledala u ogoljele kronje topola sa moje lijeve strane, negdje prema jugu-jugozapadu, i dalje ne upravljaju?i pogleda prema meni. Ja, opet, nisam mogao svratiti pogleda sa nje. Sam je od sebe, ?avlima ?enje zakovan, po?ivao na njoj. Izme?u obrva su joj se ugnijezdile dvije mrtilice, oiljci ranjenog srca. Iz o?iju joj se, kao sa naslovnice, ?itala sre?a, tek neznatno, skoro neuhvatljivo, zamu?ena tragovima davnanje boli.
Za?uvi glas kraj sebe, brzo se okrenula i nasmijeila blaeno, zadovoljno i sretno. Posegnula je rukom u torbu pored sebe i iz nje izvadila bo?icu. Skinula je sa nje zatitni poklopac od prozirne plastike i spustila je u dvije malene ruke, koje su se, iz dje?ijih kolica, ispruile prema njoj. Sa?ekala je jo trenutak, dok se bo?ica nije sigurno smjestila u dje?ijim rukama i dok gumena duda nije nestala u malim, halapljivim ustima, a onda se opet okrenula ka topolama i pogled kroz njih, negdje u beskona?nost.
Vrijeme se pokrenulo i na mome satu, pa ja vie nisam mogao zanemariti stvarnost i prizor tri stola dalje od sebe bojiti samo svojim sje?anjima. Vie nisam mogao gledati kroz prizmu zatomljene prolosti i vidjeti samo svoju princezu, brodolomnicu iznevjerenih obe?anja i zato?enicu mojih ispraznih lai. Morao sam, u ovom savrenom jesenjem popodnevu, naposlijetku otvoriti o?i i ugledati osun?anu sadanjost, nju kao mladu mamu, kao ne?iju tu?u kraljicu.
Ona je, savrenom lako?om, razdijelila svoju panju izme?u neuglednog drve?a i i tamnoplavih dje?ijih kolica sa kariranim pokrovom, u kojima je, ugodno ugnije?en, dvogodinji dje?a?i? gustirao svoj popodnevni sok. Povremeno bi, iz njegovih ru?ica, uzimala bo?icu kada bi se one ispruile prema njoj, pa bi je, potom, davala dje?aku u ruke kada bi mu dosadilo da po rukama preme?e neku neprepoznatljivu plasti?nu figuricu i jednu si?unu, jarko crvenu, loptu.
Borio sam se za dah sa vrtlozima sje?anja, isto kao da ?e me njihova bujica preplaviti i uguiti ba ovdje, na ovoj stolici, pa me ostaviti da, ispijene due i praznoga pogleda, sjedim na njoj, sve do prvoga snijega. Tako sam jako elio odlijepiti pogled sa nje, zabaciti ga na nedune prolaznike koji su klizili ulicom kraj nas, zaka?iti ga za sunce dok se jo nije skrilo me?u krovovima, odloiti ga u istim kronjama u koje je ona uplela svoj pogled, ali nisam mogao. Nisam mogao ni sklopiti o?i. I dalje sam tek samo gledao nju, upijaju?i je dok, nao?igled, uiva u sre?i i zaboravu.
Ne znam ni zato sam traio da do?e tu, u ovaj tren, prolo mi je kroz glavu. Ne znam, samo znam da sam morao, iako nisam o?ekivao nita osim bola, nita, makar ni da me pogleda. Ne znam ni zato je pristala, zato je dola, zato je svoju sre?u izloila mome pogledu, a mene nije mogla udostojiti svojim. Niti jednim jedinim. Ne znam, niti elim znati. Samo slutim, iako ni to ne elim. No, slutiti, eto, moram, jer to mi je pokora. Ima li, naime, za insana ta gore od slutnje?
Bacio sam dva nov?i?a na stol i zgrabio svoje novine. elio sam po?i, nestati, izgubiti se u svjetini, zaploviti ka zaboravu. Krenuvi da ustanem, shvatio sam da ?u, ipak, morati odvratiti pogled sa nje i tako je predati kona?nosti. Stajao sam tako, u raskoraku, ne mogavi zakora?iti naprijed, niti se vratiti nazad u stolicu. Stajao sam, i uredno slagao svoje novine, gledaju?i u nju.
Nedugo potom, ustala je i ona. Torbu je spremila i objesila o ru?ku od kolica, pa je pomilovala svog dje?aka i okrenula se od mene. No, dje?aku je dosadilo sjediti u kolicima, pa je zapovjedni?ki ispruio ruke, trae?i da ga ona izvadi iz kolica i pusti hodati. Vidio sam kako su joj se ramena uzdigla u strpljivom uzdahu, pa ga je podigla i osovila na noge. Dje?ak je vano uhvatio kolica rukom i poao sa njom.
Obe?ao sam sebi da ?u ostati stajati tako, dok ne zamaknu iza ?oka i ne i?eznu iz moga vidokruga. Zauvijek. Kako i dolikuje. I da, obe?ao sam sebi da se ne?u saalijevati, jer je sve bilo po zasluzi.
U tom je trenu dje?aku iz druge ruke ispala crvena loptica i zakotrljala se prema meni. Dje?aku se iz usta otelo jedno malo “Jooj!”, pa se, ostavivi kolica, okrenuo i trapavo potr?ao za lopticom. Ona je, iznena?ena, brino uzviknula njegovo ime, pa se urno uputila za njim.
Loptica se zaustavila pred mojim nogama. Moj se pogled zaustavio na njoj.
Dje?a?i? je, ispruene ruke, teturao prema loptici. Ona je, korak iza, grabila prema njemu. Ja sam ?u?nuo i uzeo lopticu u ruke. Dje?ak je zastao ispred mene, otvorenih usta, i jednako ispruene ruke. Podigao sam lopticu i poloio je u njegovu ruku. Htio sam neto re?i, ali nita nije izlazilo na usta. Samo sam gledao u malenog dje?aka, u njegovo lice tik pred mojim o?ima. Imao je njena usta, njene obraze i njezin nos. Imao je njeno ?elo i ne?ije tu?e o?i. Tamo gdje su mogle, trebale stajati moje. Licem u lice, gledao sam svoj neispisani ivot.
“Reci ?iki hvala.” - za?uo sam njen glas iznad sebe. Dopirao je iz nebeske visine i zvu?ao je druga?ije, strano, daleko. Predaleko. Po zvuku sam mogao zaklju?iti da ni ona nije spustila pogleda nadole, ba kao to ni ja vie nisam mogao podi?i pogled i upraviti ga prema njoj.
“Faja.” - izalo je iz malenih usta, a mene je tada sustiglo. Metak to sam ga tako be?utno, tako neopozivo, ispalio sebi u budu?nost neke davne, druge jeseni, kona?no je naao put do sljepoo?nice moje due.
Zacrnilo mi se pred o?ima. Osjetio sam kako se ono malo srca to mi ga je jo preostalo, otkinulo iz grudi i survalo u najdublju, najmra?niju provaliju u kojoj ga nikad vie ne?u na?i i iz koje ga vie nikad ne?u mo?i vratiti. Sledilo me je, ba na tom mjestu, saznanje da vie nita ne mogu uraditi i da mi je jo jedino preostalo da po?em za svojim srcem, da se za njim spustim u vje?iti mrak… Vie nisam ?uo ni njen glas, niti korake koji su se udaljavali.
Kada sam doao sebi, i dalje sam ?u?ao na istom mjestu, pored stola na kojem su stajale uredno sloene dananje novine. Sam. Sunce je zatvaralo du?an i bjealo na Zapad, a hladno?a je, mraznom metlom, ve? polako ?istila ulice od ljudi. Ja sam gledao u sivi granit pod svojim cipelama i sve mi se ?inilo da, izme?u svojih stopala, sasvim jasno mogu vidjeti ne?iju ostavljenu, zaboravljenu, jarko crvenu lopticu.
Photo by: Mark Hunt
