Neka druga jesen (Slow Bullet… II)
Bila je to jedna druga jesen, jedan drugi ivot, neko drugo vrijeme i neki drugi grad… Zapravo, laem, grad je uvijek isti, zato je i Grad. I mi smo uvijek isti, nepopravljivi, prepoznatljivi, koliko god se mi trsili da se promijenimo. Samo su okolnosti druga?ije. Zato ih i krivimo za sve, nadaju?i se da ?e se, kada se one promijene, s njima promijeniti i naa sre?a.
I naa o?ekivanja su manja, pa se ufamo da ?e se ostvariti, jer smo ih, eto, stesali, stanjili, sveli na pravu mjeru, pa se s njima u depu skrueno obra?amo Sudbini, ne bi li kona?no usliila nae skromne zahtjeve. Jer, moda smo neko?, davno prije, i znali biti ohola, nezahvalna deri?ad, ali sada, ovaj puta, doista ne pretjerujemo i od nje i?emo tako malo. Malo, tek koliko soli stane na vrh noa…
Sjedili smo, ili leali, zavaljeni na sjedalu automobila, svako na svome, a opet nespretno isprepleteni, neraskidivo zagrljeni, uvijek preblizu jedno drugom. Izvana je po staklima rominjala tuga, a unutra se po njima maglila neizgovorena strast, hvatali se nai oteti uzdasi, pa se iz njih lu?ile i niz okna klizile suze. Nae suze, zajedni?ke. Na radiju je svirala [umetni svoju pjesmu], a magla se, negdje na Brusu, spremala za svoj ve?ernji izlazak u grad.
kiljio sam, na svoje zdravo oko, kroz djeli? okna kroz koji se jo moglo gledati, bludio pogledom preko krovova, nizao svjetla niz ulicu i prebrojavao budne u viekatnici na njenome kraju. Potom mi se pogled vra?ao navie, sve do ograde uz koju smo se ugnijezdili, pa kroz nju, klizio prema ku?erku u avliji. Kroz prozor na ku?ici jedva da je probijala svjetlost to je tinjala iz davno uvrnute arulje, slabano i drhturavo, ali bosanski postojano. U dnu okna, ispod zavjese, ba kao u pri?i, skrasile su se dunja i dvije maanke, ?ekaju?i, valjda, subotu da neko od njih napravi slatko ili dem. Zrak je, teak i opor, mirisao na pe?eno kestenje, na ?umur iz Kreke, na nagovjetaj sre?e…
Odvojio sam usne od njenih. Po posljednji put.
Ona je gledala mene. Ja nisam imao snage gledati nju.
“Para mi srce… kao nedovren vez.” - rekla je jetko, dahom koji izdisao na mome podbratku.
“Zato to je na vez pogreno ispleten.” - rekao sam, ne uzvra?aju?i pogleda.
“Pa ta i ako je? Zar smo mi krivi to nismo znali kako po?eti? Zar smo mi krivi zbog okolnosti? Zar smo mi krivi zbog i?ega?” - mole?ivo je ponovila, tek tako, ne obra?aju?i se nikome odre?enom.
“Nisi ti kriva. Ja jesam. Na meni po?iva ovo breme.” - odgovorio sam, suhog grla.
“A zato onda mene boli ovako? Zato mi se srce razvezuje, zato se kida do posljednje niti?” - umalo je zajecala. Umalo.
“Valjda zato… da bi ti od te niti kona?no mogla istkati svoju sre?u. Onu pravu. Onu koju zasluuje.” - odgovorio sam, dok mi se mlije?na kiselina nakupljala u dnu ?eljusti, pa mi svojim sardoni?nim stiskom branila da progutam pljuva?ku.
“Ali, ne elim! Ne mogu…” - spustio sam joj kaiprst na usne. Zautjela je. Za mene, zauvijek.
Niti jedno od nas dvoje nije vie prozborilo ni rije?i. Niti jedno od nas dvoje vie nije pogledalo ono drugo. Niti jedno nije pustilo ni suzu. Ja, kau, zato to sam muko. Ona, zato to je princeza. A ono, to nam se zrcalilo u o?ima, bila je tek kia. Nemilosrdna, ledena, dosadna jesenja kiica.
Sa prestankom kie, ja sam, te ve?eri, prestao da postojim za nju.
Sa prestankom kie, ja sam prestao da postojim za sebe.
- nastavit ?e se -
(Slika: Petite Pluie by Claude Thberge)
