Neka druga jesen (Slow Bullet… II)
Bila je to jedna druga jesen, jedan drugi ivot, neko drugo vrijeme i neki drugi grad… Zapravo, laem, grad je uvijek isti, zato je i Grad. I mi smo uvijek isti, nepopravljivi, prepoznatljivi, koliko god se mi trsili da se promijenimo. Samo su okolnosti druga?ije. Zato ih i krivimo za sve, nadaju?i se da ?e se, kada se one promijene, s njima promijeniti i naa sre?a.
I naa o?ekivanja su manja, pa se ufamo da ?e se ostvariti, jer smo ih, eto, stesali, stanjili, sveli na pravu mjeru, pa se s njima u depu skrueno obra?amo Sudbini, ne bi li kona?no usliila nae skromne zahtjeve. Jer, moda smo neko?, davno prije, i znali biti ohola, nezahvalna deri?ad, ali sada, ovaj puta, doista ne pretjerujemo i od nje i?emo tako malo. Malo, tek koliko soli stane na vrh noa…
Sjedili smo, ili leali, zavaljeni na sjedalu automobila, svako na svome, a opet nespretno isprepleteni, neraskidivo zagrljeni, uvijek preblizu jedno drugom. Izvana je po staklima rominjala tuga, a unutra se po njima maglila neizgovorena strast, hvatali se nai oteti uzdasi, pa se iz njih lu?ile i niz okna klizile suze. Nae suze, zajedni?ke. Na radiju je svirala [umetni svoju pjesmu], a magla se, negdje na Brusu, spremala za svoj ve?ernji izlazak u grad.
