Slow Bullet… Fast Forward
Jesen je, ki?icom majstora, zamijeala vodene boje grada i oslikala ba?e i parkove zlatnim i rumenim ruhom. Sunce se trsilo da, u skra?enom radnom vremenu, to vie ljudi izmami na ulice i da sa njih poskida dempere i jakne.
Ljetne su bate preutjele godinje doba iz svoga imena i arenim stolicama izmolile prolaznike da sjednu i odmore se, i tako im, za barem jo jedan dan, produe ivot. Pijace su vrvjele dobrim doma?icama i uzornim doma?inima koji su se, ve? tre?u subotu u nizu, razmilili izme?u pija?nih stolova, prebiru?i po paprikama, kupusu, krompiru, cvekli. Trgovi su romorili, prenapu?eni dokonim narodom koji je hvatao zjale i blage sun?eve zrake, spremaju?i ih za neku svoju zimnicu.
Grad je jezdio prema svome savrenom trenutku za slikanje, negdje oko pola tri.
Sa rukama u depovima i sa novinama ispod mike, kora?ao sam niz ulicu. ?inilo se da je moj korak lagan, nemaran, bez odre?enog cilja, i doista sam, u tom trenutku, elio da je tako. Gazio sam preko hrpica natruhlog li?a, preko pukotina izme?u mrkih granitnih plo?a, ne haju?i ho?e li se li?e pod mojim ?onom raspriti poput jata vrabaca i ne paze?i prelazim li vrhom cipela preko rubova, na slijede?u plo?u.
Vukao sam stopala ba kao da nikamo ne urim i kao da se sa svakim izlogom elim upitati za zdravlje. Kako bi bilo divno da tek tako, slu?ajno, prolazim ovom ulicom, govorio sam sebi. Dan kao stvoren za etnju, vrljanje po uli?icama, vrludanje po sokacima, kada, bez odredita i namjere, slijedi tek odbljesak crvenila sa mahalskog krova ili lave psa negdje iza ?oka.
Pruio sam korak, koliko su to moja olovna stopala dozvoljavala, i produio dalje. Gledao sam lica prolaznika, trae?i pogledom nekog, bilo koga, poznatog i strijepe?i od toga da bi me neko mogao prepoznati i zaustaviti na tren. Ja taj tren nisam imao, mada sam pred sobom imao svo vrijeme ovog svijeta.
Kako bi zgodno bilo da, evo, ba sad oednim, ubije?ivao sam se. Progutao sam pljuva?ku, a sve mi se ?inilo da mi se grlo sui. Koliko kota zaborav, pitao sam se. Onako uzgred, bez ikakvog razloga, jer takva je bila i ova moja dananja etnja. Uzgredna, slu?ajna, bez ikakva povoda.
Crveni su se suncobrani ukazali na mome obzoru. Uzdahnuo sam i produio ka njima. Vidi, savreno mjesto za jednu sasvim slu?ajnu, usputnu kafu, lagao sam sebe, bez glasa, bez predumiljaja. Odaberi jedan stol, onako bez veze, i zavali se u bilo koju od pletenih koarica, pogledaj kako su udobne, mislilo je za mene, a bez mene. Gle, i novine su tu, mogao bi ih pro?itati dok sjedi tu, onako slu?ajno, i uiva u jednom sasvim obi?nom, osun?anom jesenjem popodnevu, prijetvorno je zaklju?ilo.
Zavalio sam se u prvu stolicu leerno, tegobno. Naru?io sam neto, ne sje?am se vie ta?no ta, ali znam da se to to sam traio u par minuta stvorilo na mome stolu. Istresao sam e?er iz kesice i mijeao, mijeao dugo, sve dok se i posljednji bijeli kristali?i nisu rastalili u vreloj te?nosti boje kestena. Otvorio sam novine i pokuao ?itati. Jedino to sam uspio razabrati bijae bijeli prostor izme?u slova i redova. Praznina, ba kao i u mojim mislima. Praznina, ba kao i u srcu. Brojao sam u sebi do petnaest, do trideset i est, do ?etrdeset i kusur… i naposlijetku podigao pogled.
Pojavila se u ta?no dogovoreno vrijeme. Mogao sam znati, nikada nije kasnila, pa zato bi kasnila sada? Gledao sam ispod oka kako kora?a, kako kro?i laganim, odmjerenim korakom gazele, koji uvijek zna kamo je vodi. Gledao sam kako bedrima zavodi svijet dok leluja iznad plo?nika neuhvatljivim . Jeza me proela sve do unih resica kada je kosu otresla preko stamenih ramena, zavijaju?i vratom tek toliko da se na njemu ocrta ila kucavica. Puls moga ivota.
Prila je stolu i bez rije?i sjela. O?i su joj bljesnule prkosom i uznosito?u kada je sa njih skinula sjene. ?ista put je prosijavala blaenu sadanjost, blistaju?i na popodnevnom suncu. Pogledom sam slijedio obrise njenog lica, obrise koje sam, nebrojeno puta, izu?avao u svitanjima, pod prvim zrakama sunca i i?itavao u no?ima, naspram treperavih svjetala grada. I?itavao i nau?io napamet. U slabinama su se, otuno i tupo, mijeali elja i bol.
Jo samo da poteku sje?anja, pa da uklopim i posljednju kockicu u savreni mozaik gubitnika. Ne danas, hvala lijepa, branio sam se. Ne mogu se jo i toga sje?ati. Ne mogu, sve i da ho?u, prizvati kako se zvonko smijala, ne mogu na jeziku okusiti barunastu, oporu puno?u njenih usana, ne uspijevam na jagodicama prstiju osjetiti mehko?u njenih grudi, ne mogu vie na obrazima o?utjeti vrelinu njenih suza, ne mogu se sada, za sva blaga ovoga svijeta, prisjetiti kako sam je zvao. Ne mogu…
Moja princeza. Moja saracenska princeza. Tamnija od no?i. Vrelija od sunca. Zanavijek izgubljena. Jednako izgubljena i za mene i za zaborav. Uzdahnuo sam. Ona se okrenula, i pogled joj je prostrujao kraj moga.
Prikovan za stolicu, prikovan za trenutak, sjedio sam i dalje, netremice je gledaju?i.
Tri stola nie, sjedila je ona.
Ja sam sjedio sam.
Ona nije bila sama.
- nastavit ?e se -
(Photo by MoodSwingeR)
