Velike tajne malih majstora opsjene
Rasprave i debate, po pravilu, ne rješavaju pitanja kojima se, naizgled, bave. Oni koji im pribjegavaju, to, bez izuzetka, čine radi ostvarenja emotivne zadovoljštine, potrvrđivanja svoga Ja i otklanjanja zatomljene, ali sveprisutne, sumnje u sebe. Bez izuzetka.
U mnogim slučajevima, doduše, postoje i drugi interesi utkani u nečiji stav u raspravi, kao što su politički ili poslovni. Kada se ozbiljno raspravlja o poslu ili politici, onda se pribjegava nizu jasno određenih principa, pravila razmišljanja i ponašanja, pomoću kojih se politički ili poslovni interesi pretpostavljaju emotivnima. Ovim se pristupom konkretna pitanja drže u žarištu debate, dok se, pri tome, emotivnim potrebama ne dopušta da izbiju u prvi plan i tako pokvare ishod rasprave.
U zemljici Bosni, pak, istinsko rješavanje političkih pitanja nije nikome prva rupa na svirali, a i posao nam, ima tome već proljeća i proljeća, nekako baš i ne ide od ruke. Na ovim prostorima rasprava je, svejedno, prerasla u omiljenu razonodu i prilično rasprostranjen vid pučke zabave. Ovdje su rasprave i debate ispunile sav prostor između kontaknih sportova i ubijanja vremena gledanjem sapunica.
Raspravlja se na ulici i u kući, raspravlja se u školi i na poslu, debatira se na televiziji i na forumima i nikome na pameti, a pogotovo ne u srcu, nije rješavanje makar ijednog pitanja o kojem se raspravlja. Ono što mi stvarno želimo postići jeste dokazati sebe, potčiniti protivnika, pokazati svijetu da smo bolji. Snagom argumenata. Silinom rječitosti. Bujicom uvreda. Štogod prvo upali.
Ja, stoga, nimalo ne volim rasprave. Prije svega, raspravu ne možeš dobiti. Možeš, možda, nekome pokazati da si u pravu, a da on nije, pa će te onda taj drugi zbog svoje povrijeđene sujete zamrziti. I čekati priliku da dođe na svoje. Osim toga, meni se ne da u nedogled razglabati s nekim ko, zapravo, ni ne razgovara sa mnom, već, kroz mene, po ko zna koji put, ponovno proživljava neki davnašnji sukob sa ocem ili sa majkom, pokušavajući konačno istjerati pravdu i tako zacijeliti emotivne rane i ukloniti duševne ožiljke. Takvima želim puno sreće, ali ne preko mojih leđa.
Rasprave su, dakle, potpuno beskorisne i ničemu ne vode. To, međutim, ne znači da ja u njima ne učestvujem. Onda kada se to od mene zahtijeva ili kada situacija to nametne, ja itekako raspravljam. I to raspravljam sa velikim zadovoljstvom velikim žarom, ali to, dakako, činim po svojim pravilima i na svoj način.
Pošto, doista, ne volim rasprave, ovdje ću, jasno i koncizno, u sedam tačaka, sa svima podijeliti svoj iskušani i, terslukom rafinirani, recept za učestvovanje u debatama i raspravama svake vrste, bile one usmene ili pismene. Ovaj recept dolazi uz garanciju da debatu ne možeš izgubiti i uz vjerovatnoću da će onaj, ko se odluči raspravljati s tobom, izgubiti barem živce, ako ne i nešto drugo. Dodatnu prednost ovog pristupa predstavlja i pogodnost da o onome, o čemu raspravljaš, ne moraš baš znati mnogo.
(Napomena: ovo što slijedi je opis malicioznog izvrtanja suštine debate i ne vodi nikakvom rješavanju predmeta rasprave. Svako ko se upusti u raspravu primjenom ovih pravila, unaprijed prihvaća da time izbjegava konstruktivan pristup problemu o kojem raspravlja i na sebe preuzima punu odgovornost za posljedice proistekle iz ovakvog pristupa. Eto tako. Sad čitaj dalje.)
KAKO DOBITI DEBATU U SEDAM JEDNOSTAVNIH KORAKA?
1. IZBACI SVOJ STAV KROZ PROZOR - Na samom početku debate ili rasprave, emotivno se distanciraj i od teme o kojoj se vodi rasprava i od svoga stava o njoj. I jedno i drugo te samo ograničava i sužava ti manevarski prostor. Ovo nipošto ne znači da se ti trebaš odreći svoga stava i svojih osjećanja spram onoga o čemu raspravljaš. To nipošto.
Jednostavno, imaj na umu da je rasprava u kojoj učestvuješ beskorisna - ovdje nije riječ abortusu, kvalitetu automobila, tvojoj religiji, ljudskim pravima, političkim ubjeđenjima… Ne, ovdje je posrijedi to da se neko tebi želi nametnuti i da se na tebi želi dokazati, često i pred drugima. Ako ti ostaneš na nogama u ovoj debati, opstat će i tvoj stav, kakav god on bio.
2. ODABERI MALU RAZLIKU U STAVOVIMA I ZAPAMTI JE - Ako je ikako moguće, dopusti protivniku da prvi govori. U raspravi ne želiš trošiti nepotrebnu energiju. Umjesto toga, želiš navesti druge da se angažiraju i, samim tim, emotivno investiraju. Emocije u raspravi uvijek navode na tanak led. Dok slušaš onoga sa kim raspravljaš, između svih silnih suprotnosti i nepomirljivosti u stavovima, odaberi jednu.
Neka razlika ne bude ključna, ali neka ne bude ni potpuno nebitna. To je tvoja udica. Idealno je da razlika bude tolika da se svi mogu složiti da je ona ‘očita’, ali ne suštinska, jer će suprotna strana, izvjesno, imati spremne argumente za one najvažnije, nepomirljive razlike u stavovima.
3. SUGLASI SE SA PROTIVNIKOM KOLIKO GOD JE MOGUĆE - Počni svoje izlaganje tako što ćeš navesti sve sličnosti u stavovima i sve tačke o kojima se slažete. Sve razlike koje postoje, svedi na najmanju mjeru, riječima kao što su: “Kada te slušam/čitam, ne mogu se načuditi koliko se ti i ja slažemo po ovom pitanju. Ti misliš ABC, ja mislim ABC. Ti smatraš da je XYZ, ja, također smatram da je XYZ. Kad malo razmislim, ti i ja se slažemo u svemu, osim, možda, u [umetni malu razliku - zabaci udicu ].”
U svim principima raspravljanja i pregovaranja, ovo predstavlja jedan od osnovnih koraka. Ovim se postupkom smanjuje napetost i konfrontacija, a doskorašnji se protivnici nađu na istoj strani pregovaračkog stola, pa potom zajednički, konstruktivno, ‘napadaju’ problem. U mojoj školi debate ovo, međutim, predstavlja tek zavaravnje protivnika, jer stvari, dalje, kreću sasvim drugim pravcem…
- nastavit će se -
