Wild Is The Wind
“Sino? sam ti ?uvala san.” - rekla je,
“Stvarno?” - upitao sam, ne diu?i pogleda sa papira po kom sam pisao besmislice - “A od ?ega to?”
“Ne znam.” - zamiljeno je slegla ramenima, odsutno gledaju?i u zid na kom su njene misli razvile projekcijsko platno - “Od svega onoga ?emu utekne po danu, a to te obno? sustigne u snovima… od zalutalih metaka, od razbjenjelih vukova prolosti, od kletvi oja?enih djevojaka, od nesmiljenog zuba vremena…”
“Od tog dvoje posljednjeg me sigurno ne?e uspjeti sa?uvati.” - podigao sam glavu, kilje?i na lijevo oko - “Ni mene, ni moj san.”
“Znam.” - primakla se, i poloila moju ruku na svoje dlanove, pa pal?evima zategla kou na mome dlanu - “Znam, i to saznanje mi ne da mira. Nae su linije tako kratke i tako tanke, i tvoja i moja, a ova izme?u njih, to ih povezuje… gotovo mi se ?ini da ?e i?iliti ako svjetlost samo malo druga?ije padne na dlan.”
“Ne?e, ne brini.” - odgovorio sam, sti?u?i prste i zape?e, nabravi tako ponovno kou dlana - “Mi ?emo, ako zatreba, pobje?i i sakriti se u zemlju vje?itog sutona u kojoj ?e sjene biti due od stvarnosti i uvijek ?e padati tako da se nae linije posve jasno vide. Onda niko, pa ni ti, ne?e mo?i posumnjati u njihovo postojanje.”
“Ja nimalo ne sumnjam u postojanje, samo u njihovo trajanje.” - oborila je pogled - “A kad na to pomislim, svaki put mi srce, od straha, premre na tren.”
“Ma, ta zna srce? Ono je jedna plaljiva umska zvjer?ica.” - odmahnuo sam - “Preplai se vlastitog otkucaja, pa potom pola sekunde oslukuje ta ga je to prepalo. I onda opet tako.”
“Bit ?e da je srce i glupavo.” - nasmijala se - “Nita ne zna i nita ne pamti.”
“Ba nita.” - sloio sam se - “Ne moe ga ni?emu nau?iti, koliko god, uvijek i iznova, pokuavao. Ostaje samo ono to uree u njega. Otricom ljubavi, igom strasti, sje?ivom mrnje.”
“Zato se ja nikada ne?u prestati plaiti.” - licem joj je prela sjena - “Neprestance ?u se, ?ini mi se, plaiti, da se ja tebi nisam… urezala u srce.”
utio sam.
“Vidi…” - prekinula je tiinu ne doputaju?i joj da postane preteka - “Tako ?u jednom zaboraviti da podsjetim tvoje srce da sam jo uvijek tu i ono ?e, blesavo kakvo jeste, zaboraviti, kao… kao da me tu nikada nije ni bilo. E, ne znam da li bih to mogla… nebitno… a, ta tebe plai?”
utio sam i dalje.
Ovoga puta, tiina je pala na pod i razlila se poput sipinog crnila u vodi, obavijaju?i nas tminom, odijeljuju?i nas, lagano, nezaustavljivo, jedno od drugoga. Niti jedno nije podizalo pogleda. Trenuci su klizili, a tiina je postajala sve gromoglasnija, odjekuju?i u uima poput nijeme grmljavine.
“Plaim se…” - naposlijetku sam razbio utnju i ona je, u ?as, iscurila kroz pukotinu na podu - “Plaim se da, kada bih sebi, barem i na tren, priznao koliko mi doista zna?i… plaim se da bih se u tom trenu osjetio tako ogoljelim i ranjivim, da bih se na mjestu skamenio.”
“Ne bi ti nita falilo da to i prizna.” - podigla je glavu, vlanih o?iju i napola objeenja?kog osmijeha.
“Makar se od straha pretvorio u kamen?” - nabrao sam obrve.
“Makar i u kamen.” - nasmijeila se i pomilovala me po licu - “Tako barem znam da bi zauvijek bio moj.”
“Kako to?” - upitao sam - “ta bi to ti uradila da zauvijek ostanem tvoj, ako bih se, kojim slu?ajem, pretvorio u kamen?”
“Ja bih se onda pretvorila u vjetar.” - otpuhala je pramen sa svoga ?ela - “Puhala bih svom snagom i silinom, osovljuju?i se na svakoga ko bi se usudio da ti se priblii. Urlikala bih danju, je?ala no?u, zavijala po poljima i seoskim cestama govore?i svima da si samo moj, milovala bih ti kameno lice svojim ledenim dahom.”
“Ali, tako bi smo zauvijek ostali zato?eni u dva zasebna svijeta.” - primijetio sam - “Ja u svijetu tvari, osu?en da budem vje?ito nepomi?an, a ti u svijetu pokreta, bez ikakvog oslonca, bez ijednog truna za opipati i osjetiti.”
“Hm.” - zamislila se - “Ako bih puhala dovoljno snano i postojano, mogla bih svaki dan odijeliti po jedno zrno pijeska od tvoje kamene povrine i uplesti ga u svoju vjetrovitu kosu. Ako bih puhala dovoljno dugo i dovoljno uporno, mogla bih, tren prije vje?nosti, ispjeskariti i posljednje zrno iz tvoje preostale kamene nutrine i metnuti ga u svoje olujno srce. Tako bih, naposlijetku, postala jednako tvoja koliko i ti moj.”
“Postali bismo pje?ana oluja.”
“I to ona pustinjska. Najsilnija. Stihija koju nita zemaljsko, niti ljudsko, ne moe zaustaviti.”
“Bili bismo jedno. Bez straha.”
“Kao to smo oduvijek trebali biti. Bez straha.”
Oduvijek. I… zauvijek.
* * *
Divlji je vjetar
Voli me, voli… reci da me voli
Dopusti mi da odjezdim sa tobom
Jer ljubav je moja poput vjetra
A divlji je ovaj vjetar
Da, divlji je vjetar
Prui mi vie od pukoga dodira
I utai ovu silnu glad
Daj vjetru da zapuhne
Kroz srce ti
Jer, divlji je ovaj vjetar
Divlji je ovaj vjetar
Kada me dodirne
Zajecaju mandoline
A kada me poljubi
Tek tada oivim
Ti si mi prolje?e
Sve i jedna stvar
Na ovom svijetu si mi
Za mene… ivot si sam
Zna li to?
Voljena, privij se uza me,
Jer mi smo srodna bi?a
Ro?eni na vjetru
A, divlji je ovaj vjetar
Tako divlji je ovaj vjetar
Kada me dodirne
Zajecaju mandoline
A kad me poljubi
Moj ivot zapo?ne
Ti si mi prolje?e
Sve i jedna stvar
Na ovom svijetu si mi
Za mene… ti si ivot sav
Zna li to?
(Tiomkin/Washington, prepjev: MoodSwingeR)
