ODNOSNO, KAKO DOBITI DEBATU U SEDAM JEDNOSTAVNIH KORAKA?
- nastavak -
4. PRIVALI POLAKO (AD HOMINEM, U VIDU PITANJA) - Ovo je šablonski korak, kojim se debata odvaja od teme i usmjerava u pravcu u kojem imaš neprikosnovenu kontrolu. Ovaj se korak sprovodi kao uzgredna opaska, ali će protivnika, svejedno, natjerati da se barem začudi, ako ne i zbuni ili čak i naljuti, dovodeći se u situaciju da se ili pravda ili da, rasrđen, traži da pojasniš šta si tačno mislio kada si rekao:
“Ti i ja se slažemo oko svega, osim, možda, oko [male razlike]. No, ti na tome toliko insistiraš i to ti je, izgleda, toliko važno, da se ja pitam šta je ovdje stvarno posrijedi…”
Malo direktnije, ovaj korak zvuči ovako:
“Od tolikih stvari oko kojih se slažemo, ti si se baš zakačio na ovu oko koje se ne slažemo, i to toliko da se ja počinjem pitati šta nije u redu (s tobom), kad si baš zbog nje toliko zapjenio.”
Ovim se debata prebacuje na lični plan, ad hominem, a protivniku se, neočekivano, zadaje nova zadaća, kojom se mora pozabaviti da bi nastavio sa debatom. Ti, sa druge strane, ne želiš nastaviti sa raspravljanjem, barem ne onako kako ju je zamislila druga strana, pa ćeš iskoristiti svaku priliku da je odvučeš u svome pravcu. Zato, odmah nakon ovoga…
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 24. Nov. 2006. u 18:08 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Rasprave i debate, po pravilu, ne rješavaju pitanja kojima se, naizgled, bave. Oni koji im pribjegavaju, to, bez izuzetka, čine radi ostvarenja emotivne zadovoljštine, potrvrđivanja svoga Ja i otklanjanja zatomljene, ali sveprisutne, sumnje u sebe. Bez izuzetka.
U mnogim slučajevima, doduše, postoje i drugi interesi utkani u nečiji stav u raspravi, kao što su politički ili poslovni. Kada se ozbiljno raspravlja o poslu ili politici, onda se pribjegava nizu jasno određenih principa, pravila razmišljanja i ponašanja, pomoću kojih se politički ili poslovni interesi pretpostavljaju emotivnima. Ovim se pristupom konkretna pitanja drže u žarištu debate, dok se, pri tome, emotivnim potrebama ne dopušta da izbiju u prvi plan i tako pokvare ishod rasprave.
U zemljici Bosni, pak, istinsko rješavanje političkih pitanja nije nikome prva rupa na svirali, a i posao nam, ima tome već proljeća i proljeća, nekako baš i ne ide od ruke. Na ovim prostorima rasprava je, svejedno, prerasla u omiljenu razonodu i prilično rasprostranjen vid pučke zabave. Ovdje su rasprave i debate ispunile sav prostor između kontaknih sportova i ubijanja vremena gledanjem sapunica.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. Nov. 2006. u 18:11 |
Nesvrstano |
Nema komentara
“Sino? sam ti ?uvala san.” - rekla je,
“Stvarno?” - upitao sam, ne diu?i pogleda sa papira po kom sam pisao besmislice - “A od ?ega to?”
“Ne znam.” - zamiljeno je slegla ramenima, odsutno gledaju?i u zid na kom su njene misli razvile projekcijsko platno - “Od svega onoga ?emu utekne po danu, a to te obno? sustigne u snovima… od zalutalih metaka, od razbjenjelih vukova prolosti, od kletvi oja?enih djevojaka, od nesmiljenog zuba vremena…”
“Od tog dvoje posljednjeg me sigurno ne?e uspjeti sa?uvati.” - podigao sam glavu, kilje?i na lijevo oko - “Ni mene, ni moj san.”
“Znam.” - primakla se, i poloila moju ruku na svoje dlanove, pa pal?evima zategla kou na mome dlanu - “Znam, i to saznanje mi ne da mira. Nae su linije tako kratke i tako tanke, i tvoja i moja, a ova izme?u njih, to ih povezuje… gotovo mi se ?ini da ?e i?iliti ako svjetlost samo malo druga?ije padne na dlan.”
“Ne?e, ne brini.” - odgovorio sam, sti?u?i prste i zape?e, nabravi tako ponovno kou dlana - “Mi ?emo, ako zatreba, pobje?i i sakriti se u zemlju vje?itog sutona u kojoj ?e sjene biti due od stvarnosti i uvijek ?e padati tako da se nae linije posve jasno vide. Onda niko, pa ni ti, ne?e mo?i posumnjati u njihovo postojanje.”
“Ja nimalo ne sumnjam u postojanje, samo u njihovo trajanje.” - oborila je pogled - “A kad na to pomislim, svaki put mi srce, od straha, premre na tren.”
“Ma, ta zna srce? Ono je jedna plaljiva umska zvjer?ica.” - odmahnuo sam - “Preplai se vlastitog otkucaja, pa potom pola sekunde oslukuje ta ga je to prepalo. I onda opet tako.”
“Bit ?e da je srce i glupavo.” - nasmijala se - “Nita ne zna i nita ne pamti.”
“Ba nita.” - sloio sam se - “Ne moe ga ni?emu nau?iti, koliko god, uvijek i iznova, pokuavao. Ostaje samo ono to uree u njega. Otricom ljubavi, igom strasti, sje?ivom mrnje.”
“Zato se ja nikada ne?u prestati plaiti.” - licem joj je prela sjena - “Neprestance ?u se, ?ini mi se, plaiti, da se ja tebi nisam… urezala u srce.”
utio sam.
“Vidi…” - prekinula je tiinu ne doputaju?i joj da postane preteka - “Tako ?u jednom zaboraviti da podsjetim tvoje srce da sam jo uvijek tu i ono ?e, blesavo kakvo jeste, zaboraviti, kao… kao da me tu nikada nije ni bilo. E, ne znam da li bih to mogla… nebitno… a, ta tebe plai?”
utio sam i dalje.
Ovoga puta, tiina je pala na pod i razlila se poput sipinog crnila u vodi, obavijaju?i nas tminom, odijeljuju?i nas, lagano, nezaustavljivo, jedno od drugoga. Niti jedno nije podizalo pogleda. Trenuci su klizili, a tiina je postajala sve gromoglasnija, odjekuju?i u uima poput nijeme grmljavine.
“Plaim se…” - naposlijetku sam razbio utnju i ona je, u ?as, iscurila kroz pukotinu na podu - “Plaim se da, kada bih sebi, barem i na tren, priznao koliko mi doista zna?i… plaim se da bih se u tom trenu osjetio tako ogoljelim i ranjivim, da bih se na mjestu skamenio.”
“Ne bi ti nita falilo da to i prizna.” - podigla je glavu, vlanih o?iju i napola objeenja?kog osmijeha.
“Makar se od straha pretvorio u kamen?” - nabrao sam obrve.
“Makar i u kamen.” - nasmijeila se i pomilovala me po licu - “Tako barem znam da bi zauvijek bio moj.”
“Kako to?” - upitao sam - “ta bi to ti uradila da zauvijek ostanem tvoj, ako bih se, kojim slu?ajem, pretvorio u kamen?”
“Ja bih se onda pretvorila u vjetar.” - otpuhala je pramen sa svoga ?ela - “Puhala bih svom snagom i silinom, osovljuju?i se na svakoga ko bi se usudio da ti se priblii. Urlikala bih danju, je?ala no?u, zavijala po poljima i seoskim cestama govore?i svima da si samo moj, milovala bih ti kameno lice svojim ledenim dahom.”
“Ali, tako bi smo zauvijek ostali zato?eni u dva zasebna svijeta.” - primijetio sam - “Ja u svijetu tvari, osu?en da budem vje?ito nepomi?an, a ti u svijetu pokreta, bez ikakvog oslonca, bez ijednog truna za opipati i osjetiti.”
“Hm.” - zamislila se - “Ako bih puhala dovoljno snano i postojano, mogla bih svaki dan odijeliti po jedno zrno pijeska od tvoje kamene povrine i uplesti ga u svoju vjetrovitu kosu. Ako bih puhala dovoljno dugo i dovoljno uporno, mogla bih, tren prije vje?nosti, ispjeskariti i posljednje zrno iz tvoje preostale kamene nutrine i metnuti ga u svoje olujno srce. Tako bih, naposlijetku, postala jednako tvoja koliko i ti moj.”
“Postali bismo pje?ana oluja.”
“I to ona pustinjska. Najsilnija. Stihija koju nita zemaljsko, niti ljudsko, ne moe zaustaviti.”
“Bili bismo jedno. Bez straha.”
“Kao to smo oduvijek trebali biti. Bez straha.”
Oduvijek. I… zauvijek.
* * *
Divlji je vjetar
->for men<- ->for women<-
Voli me, voli… reci da me voli
Dopusti mi da odjezdim sa tobom
Jer ljubav je moja poput vjetra
A divlji je ovaj vjetar
Da, divlji je vjetar
Prui mi vie od pukoga dodira
I utai ovu silnu glad
Daj vjetru da zapuhne
Kroz srce ti
Jer, divlji je ovaj vjetar
Divlji je ovaj vjetar
Kada me dodirne
Zajecaju mandoline
A kada me poljubi
Tek tada oivim
Ti si mi prolje?e
Sve i jedna stvar
Na ovom svijetu si mi
Za mene… ivot si sam
Zna li to?
Voljena, privij se uza me,
Jer mi smo srodna bi?a
Ro?eni na vjetru
A, divlji je ovaj vjetar
Tako divlji je ovaj vjetar
Kada me dodirne
Zajecaju mandoline
A kad me poljubi
Moj ivot zapo?ne
Ti si mi prolje?e
Sve i jedna stvar
Na ovom svijetu si mi
Za mene… ti si ivot sav
Zna li to?
(Tiomkin/Washington, prepjev: MoodSwingeR)
Objavio/la:
MoodSwingeR, 11. Nov. 2006. u 18:45 |
Litersatura |
Nema komentara
Jezici su poput rijeka, bez prestanka teku. Poput ila kucavica, vijugaju kroz klisure i klance tjeskobnih misli ili se lijeno valjukaju kroz doline znanja i mudrosti, doputaju?i ljudima da na njihovim obalama ispredu pjesme i isteu pripovijesti, da na njima izgrade nastambe za svoje due.
Nekad su jezici brzi i nestalni, iskre uborom gorskih potoka, odraavaju?i u svojoj bistrini prskavi, svjei i ?isti duh gortaka koji njima govore. Nekad su hiroviti i mutni, prepuni brzaca i virova koji ?e progutati one koji nisu dovoljno vi?ni da njima progaze i proplivaju. Neki su dobro?udni i gostoljubivi, tek pitomi, topli tokovi koji svojom zla?anom povrinom mame i pozivaju strance i djecu da se primaknu i u njima okvase prste.
Ba kao to na obalama vodenih tokova ni?u i cvjetaju civilizacije, tako se na obalama jezika ra?aju i uzdiu kulture. Raskone ili skromne, napredne ili primitivne, tek nastale ili ve? odavno i?ezle, sve one crpe svoj ivot iz jezika na kom su nastale. Svaka naa izgovorena rije?, svaka zapo?eta re?enica, svaka misao i svaki san, svako slovo nosi u sebi kapljice toka kojim smo se napajali kao djeca i iz kojeg i danas, kad stignemo, sebi preta?emo u duu, da nam se na?e.
Ima jezika nestanih i nestalnih, onih koji mijenjaju korita kao koulje i nikad ne zna na koju ?e stranu udariti, pa se stalno mora s njima nadmudrivati i nadigravati, da bi ih savladao. Ima ih sa bezbroj rukavaca i meandara u rodnoj delti, pa mora paziti i prebirati na kojem si od njih, da se ne bi bestragom izgubio u mo?vari. Ima ih mutnih i irokih, nepojmljivih i nepremostivih u svojoj veli?ini, koji slue kao matice silnom ivlju i narodu, bezbrojnim ljudima koji ive na njihovim obalama, a da jedni druge vidjeli nisu. A kad se sretnu, opet ti ljudi jedni druge razumiju, jer su se istom vodom, istom milju pojili.
Ima jezika iskrenih i bistrih, a ima i onih zamu?enih, to ih je prljava misao opoganila. Ima ih to svako malo nabujaju i u neredu preplave obale znanja, pa kad se povuku, iza sebe ostave blagorodni mulj iz kojeg ni?u nove rije?i i zna?enja, ljudima na korist. Ima ih, opet, onih, to im je ljudska ruka ve? odavno uredila obale, ogradila korita, postavila brane i ustave i uzaptila tokove, pa uvijek teku isto oku lijepo i uredno, a uhu predvidivo i dosadno. Ima, naposlijetku, jezika oko kojih su se bra?a posvadila, pa svaki od njih kopa svoje korito, kamenicama i balvanima pregra?uju?i tok, predijevaju?i ime potoku i prije?e?i bra?u da i oni crpe sa istoga izvora.
Ima jezika za sve vrste insana, ba kao i rijeka za sve sorte hajvana: utih, prozirnih, zelenih, modrih… svakome prema ?ejfu i usudu. Tako i ja, ispod brda, na mahovinom obraslim obalama jednog planinskog brzaca, nabrzinu sklepah kolibu due svoje, pa u njoj postavih vodenicu, da tu, u hladnim zvjezdanim no?ima, meljem misli krupne i sitne. I svake me ve?eri, kad krenem na po?inak, kao graktanje crnog gavrana, u san isprati ista zla slutnja: U ta ?u mo?iti pero ako mi rijeka obno? presahne?
Na slici: ‘Vijugavi potok, jezik , drve?e’ by Susanna Bluhm
* * *
U Bosni i Hercegovini kona?no jedinstven jezik?
(Sarajevo, 1.novembra 2026. ) - Na pomolu postizanje dogovora o jedinstvenom slubenom jeziku za cijelu BiH?
Sutranja sjednica Parlamentarne skuptine BiH u novom sazivu bi, po svemu sude?i, mogla biti historijska, jer ?e se, nakon petnaest godina, na dnevnom redu opet na?i pitanje o proglaenju jedinstvenog slubenog jezika za Bosnu i Hercegovinu. Ako bude postignut dogovor, ovo bi bolno pitanje u naoj kulturi i politici bilo rijeeno za sva vremena.
Za razliku od prijanjih pokuaja, sutranji ?e na dnevnom redu razmatrati samo dva prijedloga. Ispred poslanika Kineske Republike Srpske, ve? je predloeno da slubeni jezik bude mandarinski, dok ?e predstavnici Kineske Federacije BiH zastupati svoj dobro poznati prijedlog da slubeni jezik bude kantoneki, jer se isti ionako ve? koristi kao slubeni jezik u svih deset kantona.
Da postizanje dogovora ne?e i?i lako, nagovjetavaju i izvjetaji iz oba entiteta. Zalaganje za mandarinski kao slubeni jezik je posebno naglaeno u MAO Kra-Ji-Na i MAO Ro-Manija, gdje je stanovnitvo, slave?i kinesku Novu godinu, klicalo “Samo mandarina nindu spaava!” i “Szechuan do Sokolja!”, uz dizanje malog prsta i crtanje mandarine po zidovima ku?a manjinskog stanovnitva. S druge strane, sljedbenici Stranke demografske akcije, pozivaju?i se na princip ve?ine, tvrde da je kantoneki pravi jezik za multietni?ku Bosnu i Hercegovinu, jer njime ionako govori ve?ina stanovnitva, te naglaavaju osovinu Beijing - Brije?e kao autohtonu kulturnu maticu suvremenog bosanskohercegova?kog drutva.
Sporadi?ni prijedlozi da se jedinstveni jezik zove jednostavno kineski su od svih strana odba?eni kao smijeni i historijski neutemeljeni, jer bi ovakvo imenovanje zna?ilo, zapravo, vjeta?ko stvaranje novog jezika. Ako sutra ne bude postignut dogovor, naa ?e zemlja nastaviti uporedno koristiti dva jezika, iako se svi slau oko toga da je ovakva jezi?ka politika preskupa i neprakti?na.
Protiv sutranje rasprave je bio protiv samo jedini poslanik opozicije u Parlamentarnoj skuptini, Ivo Miro Suljo Jovi?-Hadiomerspahi?-Goldberg, predstavnik Zdruene liste SDA-SNSD-HDZ-SDP-SDS-SDU-HKDU-CIA-SKOJ, koji je izjavio da je ovakva inicijativa protivna interesima manjinsko-konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, te da se, kao takva, kosi sa na?elima Europske zajednice. Tim povodom, predsjedavaju?i Vije?a Europe, Sun Jat Sen, se ve?eras oglasio nenadlenim.
U sutranju, novu raspravu o svom slubenom jeziku, Bosna i Hercegovina ulazi sa velikim nadama i velikim i?ekivanjima, kao nikad do sada.
Za Tersijansku novinsku agenciju: Alfred “Bruce Lee” Tersalija
Objavio/la:
MoodSwingeR, 1. Nov. 2006. u 18:31 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
