O?evi i sinovi
Kao nijedan drugi, odnos izme?u o?eva i sinova uvijek ostaje nedore?en, nedovren. I beznadeno nespretan. Do kraja neizgovoren. Sazdan od zatomljenih rije?i, neiskazanih njenosti, ljubavi zastale u grlu i brige ocakljene u oku.
Kao nigdje drugdje, izme?u o?eva i sinova te?e sirova matica, nabujala ponornica to bjesni tminama podsvijesti, ica ivota. Tajna ifra onoga to ?ini vlastito ja, neznani kod to u sebi krije sve ono od ?ega smo nastali i sve ono to ?e od nas postati. Toliko je silna, toliko mo?na, a toliko sapeta ta struja da bi ?ovjeka o?as preplavila i razum mu za vijeke vjekov’ opustoila, samo ako bi je rije?ima uspio otklju?ati. Zato se klju?a ni ne la?amo.
Jer, suvie je isklju?ivih, proturje?nih zapovijedi u prostom, ograni?enom umu mujaka da mi to sami sebi nikada razloili ne bi. Budi prvi, ne daj nikom ispred sebe, kae jedna takva, prosta naredba zbog koje svako muko stisne pesnice i zakrgu?e zubima. Ne daj nikom na svoju krv, na svoj porod, kae druga, a krv zatutnji u sljepoo?nicama. Podigni potomstvo tako da bude najja?e, najbolje, da bude prvo... apu?e tre?a vodilja, ispunjavaju?i nozdrve ponosom. Budi najbolji, misli tad babo svom sinu. Ali ne bolji od mene, priodaje sujeta palacaju?i siktavim jezikom.
Pa se onda prva misao spoji sa drugom, te one udare na tre?u, ili tre?a i druga skupa navale na prvu, ili se uskomeaju svaka za se, pa nastane zao kovitlac nagona, gonjenih bijesom i sljepilom testosterona. Tako se, valjda, desi, pa lavovi prodru svoje mlade, pa sinovi bivaju bosi izgnani iz roditeljskog doma, pa onemo?ale starce djeca iznose na planinu da se zalede od tuge i studeni, da oceubistvom povrate ?ast i postanu prvi…
A opet, sve su ove pri?e, stravi?ne i teke u svojoj sirovosti, tek izuzeci u naem postojanju. Na neki prost, voleban na?in, o?evi opozovu svoje zapovijedi, suspregnu svoje nagone, pomire svoje elje. Na neki prost, ?udesan na?in, oni osove sinove na vlastite noge, pa ih onda uzdignu na svoja ramena. Da, stoje?i uspravno, sa njihove visine sagledaju svijet, i dalje i jasnije nego to su im to o?evi ikada mogli. Na neki prost, rije?ima nedoku?iv na?in, naa pri?a te?e dalje.
Te?e, jer se ni ne prenosi rije?ima. Prenosi se iskustvom i vjetinama. Bre okre?i pedale… ne plai se brzine, snijeg je ionako mekan… uroni veslo u vodu, pa ?e se okrenuti na tu stranu… polako otpusti kva?ilo… obi?ne su rije?i koje o?evi svakodnevno upu?uju svojim sinovima, iako se u njima, zapravo, kriju izjave na jednom sasvim drugom jeziku. Jeziku kojeg mukarci veoma slabo razumiju, a skoro nikako ne govore - jeziku osje?anja.
Na tome bi jeziku sve ove rije?i zna?ile “volim te, sine, volim te vie nego sebe, zato ti pokazujem sve to znam, pokazujem da bi ti jednog dana bio najbolji, pa makar bio bolji od mene”. Na tome bi jeziku sve rije?i sinova kazivale tek “volim te, o?e, i zbog toga ?u biti najbolji, ?ak i bolji od tebe, jer znam da ?e mi ti, u svojoj ljubavi, to dopustiti”. Ali, mi taj jezik ne zborimo. I ne bismo shvatili ni da nam ovo stoput ponovi i prevede. Zato se ne vrijedi truditi.
A nema ni potrebe.
Rije?ima nedoku?iva, ?arobnom srmom izvezena, sama od sebe, naa pri?a te?e dalje.
- Za neki pozni ro?endan, mome ocu, na ?ijim ramenima stojim i kome, toboe vjet na rije?ima, jo uvijek nisam uspio u lice re?i da ga volim -
* * *
Luther Vandross je svojedobno u muziku zakora?io kao de?ko koji mnogo obe?ava, a karijeru je proveo pjevaju?i mahom bezvrijedne e?erleme. Umro je prole godine, ne oporavivi se od tekog modanog udara, ali je prije toga uspio napisati i otpjevati neto ?ime se itekako iskupio za sve svoje protra?ene godine.
