O?evi i sinovi
Kao nijedan drugi, odnos izme?u o?eva i sinova uvijek ostaje nedore?en, nedovren. I beznadeno nespretan. Do kraja neizgovoren. Sazdan od zatomljenih rije?i, neiskazanih njenosti, ljubavi zastale u grlu i brige ocakljene u oku.
Kao nigdje drugdje, izme?u o?eva i sinova te?e sirova matica, nabujala ponornica to bjesni tminama podsvijesti, ica ivota. Tajna ifra onoga to ?ini vlastito ja, neznani kod to u sebi krije sve ono od ?ega smo nastali i sve ono to ?e od nas postati. Toliko je silna, toliko mo?na, a toliko sapeta ta struja da bi ?ovjeka o?as preplavila i razum mu za vijeke vjekov’ opustoila, samo ako bi je rije?ima uspio otklju?ati. Zato se klju?a ni ne la?amo.
Jer, suvie je isklju?ivih, proturje?nih zapovijedi u prostom, ograni?enom umu mujaka da mi to sami sebi nikada razloili ne bi. Budi prvi, ne daj nikom ispred sebe, kae jedna takva, prosta naredba zbog koje svako muko stisne pesnice i zakrgu?e zubima. Ne daj nikom na svoju krv, na svoj porod, kae druga, a krv zatutnji u sljepoo?nicama. Podigni potomstvo tako da bude najja?e, najbolje, da bude prvo... apu?e tre?a vodilja, ispunjavaju?i nozdrve ponosom. Budi najbolji, misli tad babo svom sinu. Ali ne bolji od mene, priodaje sujeta palacaju?i siktavim jezikom.
