Blo(d)govornost
Mnogo je arina kojima se mjerio i mjeri ?ovjek, sve njegove veli?ine i njegove manjkavosti, od stopala do spolovila, od pameti do potenja, od sre?e do sramote. Svi mi, od jednog do drugog mjerila, padamo ?as na jednu, ?as na drugu stranu, i nikad se usaglasiti oko toga koja su mjerila prava, jer svako od nas eli da ga se mjeri i pamti ba po onome po ?emu je velik, dobar i pozamaan, a nikako po onome po ?emu ispada malen, krljav i nitavan.
Od svih tih vaskolikih i me?usobno nespojivih procjena ljudskosti, jedna je, ?ini mi se, prisutna kroz historiju ?ovje?anstva i u svim kulturama, a to je spremnost ?ovjeka da stane iza svojih rije?i. Odgovornost, volja da se stane iza svojih rije?i i svojih postupaka, spremnost da se za njih odgovara bez obzira na posljedice, ?ini od ?ovjeka uporite, ?vrstu ta?ku u posvemanjem kozmi?kom haosu, tvr?u od dijamanta i jednako toliko dragocjenu i rijetku. Po?esto i rje?u.
Izre?ena rije? je data rije?, zbog toga je odgovornom ?ovjeku svaka re?enica obe?anje. A rije? koja se odri i obe?anje koje se ispuni potuje se, bez razlike, i kod prijatelja i kod dumanina, i kod partnera i kod protivnika. U tome je, valjda, univerzalna vrijednost odgovornosti, jer moe stvoriti potovanje ?ak i tamo gdje, me?u ljudima, ne postoji nita zajedni?ko ili, jo gore, nita osim mrnje i prezira. Moemo zastupati razli?ite moralne vrijednosti, moemo se nalaziti na razli?itim stranama zakona, moemo imati opre?ne politi?ke stavove, mrziti se zbog imena, roda i krvave prolosti, ali ?e spremnost da se stane iza svojih rije?i uroditi barem potovanjem. To potovanje, i onda kada je okrueno mrnjom, nepovjerenjem i strahom, moe posluiti kao temelj na kom ?e po?ivati iskrenije i pravednije veze me?u ljudima i me?u drutvima. Zbog toga je odgovornost toliko vana.
Kao plemenita i dragocjena roba, odgovornost ne dolazi jeftino. Spremnost da stanemo iza jedne rije?i nam ne dozvoljava da stanemo i iza druge ili tre?e, umanjuju?i nam tako dragocjenu slobodu izbora. Ona podrazumijeva dosljednost, spremnost da zastupamo isti stav i da ga ne mijenjamo olako, a onda kada ga, s vremenom, u rijetkim slu?ajevima promijenimo, da smo to spremni valjano objasniti.
Kao dosljednost sebi i svojim principima, odgovornost nije nuno podudarna sa zakonito?u i moralom. Naprotiv, odgovornost podrazumijeva spremnost da se, zbog svojih stavova, rije?i i postupaka, suo?i sa mogu?om zakonskom i moralnom osudom. Odgovornost je mnoge kotala glave, a tek malobrojne ovjen?ala slavom i odvela u nezaborav, pa je, valjda zbog toga, na mnogim prostorima postala gotovo iskorijenjena.
U vlastitim ivotima, mi svoj osje?aj odgovornosti isteemo u mukotrpnim pregovorima izme?u onoga kakvi smo se rodili, onoga kako su nas odgojili, onoga to od nas zahtijeva sredina i onoga koliko smo se spremni odre?i da bismo svoju odgovornost doveli do one mjere koja ?e nam biti prihvatljiva. Svi bismo mi eljeli biti vie odgovorni nego to, u biti, jesmo, a zadovoljavamo se s onim to ?e nam omogu?iti da sebe, kroz druge, doivimo kao odgovornu osobu. Negdje u toj sredini, mi ivot provodimo kao neodgovorne, umjereno odgovorne ili izuzetno odgovorne osobe.
U virutalnom svijetu, stvari stoje druga?ije. Oni koji virtualno doivljavaju kao fantaziju, kao igralite, ne primijenjuju na njega principe stvarnoga ivota, ostavljaju?i sebi slobodu da se izraze na bilo koji na?in koji im u tom trenutku odgovara. Oni drugi, koji virtualni svijet vie koriste za obavljanje stvarnih poslova i odravanje stvarnih veza, kao i oni koji su dio svoga identiteta prenijeli u svoje virtualno ja, razli?ito doivljavaju ove stvari.
Njima je vano kako ih vide drugi ljudi i nastoje da, ba kao i u stvarnosti, to vi?enje bude u skladu sa slikom koju imaju o sebi. Moda ono poti?e iz cyber-izvora, ali potovanje, divljenje i panja to ih ovdje dobijamo, idu u nae stvarno, a ne ono virtualno, ja. Zbog toga se, i na ovom ovdje prostoru, s vremenom uskladimo sa preovla?uju?im moralnim vrijednostima i pridravamo se na?elnih zakonskih odrednica.
No, dok su i moral i zakon, u poneto izmijenjenom obliku preuzeti iz naih stvarnih sredina, pitanje odgovornosti ostaje prvo pitanje pojedinca, pa tek onda zajednice. Osim toga, odgovornost se uvijek ima prema nekome ili ne?emu, a ti odnosi vrlo ?esto znaju biti proturje?ni. Jedna bloggerka, po pravilu, ne psuje na svome blogu iz odgovornosti to je osje?a prema mla?im ?itaocima. Drugi psovanje izbjegavaju iz vjerskih razloga.
Tre?i, opet, koriste psovke svaki put kada smatraju da tako najvjerodostojnije izraavaju sebe i stoje iza tih rije?i. Mnogi su pisali o skoranjim izborima, smatraju?i za svoju odgovornost poticanje drugih da iza?u na izbore. Ja nisam, dosljedno svome principu da na takav na?in ne uti?em na tu?e miljenje i slobodu izbora. Svako svoje odgovornosti doivljava razli?ito.
Ujedno, svako druga?ije tuma?i i tu?u odgovornost. Ja neke blogove vidim kao prili?no odgovorne, zbog toga to su vjerodostojni, informativni i ozbiljni, ?ak i kad im nazivi govore suprotno. Ve?inu njih, ipak, ne gledam kroz tu prizmu. Moda grijeim. Moda bih trebao? Da li bi to neto zna?ilo onima koje ?itam? Da li bi meni neto zna?ilo da me vide kao odgovornog?
Da li je, naposlijetku, bloggerima uop?e potrebna odgovornost? Ako jeste, u kojoj mjeri? Da li je bitno kada neko, veoma rado ?itan, autoritativno, kao dato, napie par stvari koje su de facto neta?ne. Da li je bitno to neko, rukovo?en najboljim namjerama, djevojkama i enama savjetuje neto to im moe nanijeti tetu? Da li ita, to je ovdje napisano, treba shvatiti ozbiljno i koliko je to upo?e vano?
Da li iko od nas eli ovdje biti shva?en ozbiljno i, samim tim, biti odgovoran za ono to napie, i u kojoj to mjeri? Ne zakonski ili moralno, ve? onako… ljudski. Da li nam je vano da drugi znaju da piemo ozbiljno i da stojimo iza onoga to napiemo? elimo li se, opet, zarad odgovornosti, odre?i vlastite slobode da napiemo ba ono to mislimo i kako se osje?amo?
Treba li, uop?e, ovoj zajednici rasprava o odgovornosti?
Ho?e li, napose, Alfie ikada snositi ikakvu odgovornost?
Slika preuzeta sa: Mamamusings
