Zrno (Terroir - II)
Desilo bi se to u toku slučajne, poslijepodnevne šetnje Ferhadijom, ili dok u sitan sat, gladan sna, iz taksija gledaš kako kraj tebe promiče svježa sarajevska noć, ili za punom trpezom, dok, prepune duše, sjediš sa prijateljima koji ti pričaju o malenim stvarima koje im uljepšavaju i zagorčavaju život…
Prikrade se odnekud nepojmljiva, nikad prije probuđena misao da oni neće razumjeti. I želja da pođeš kući.
Sve što bi imao reći, zvučalo bi tuđe, baš kao i svijet iz kojeg dolaziš. Zvučalo bi grubo i bezosjećajno, poput kuđenja, samoživo i oholo, poput hvalisanja, ili predvidivo i tegobno, poput jadikovke zabludjelog grešnika kad, naposlijetku, ugleda svjetlo i spozna istinu. Svu silu tananih, isprepletenih osjećanja što te razdiru i koja bi želio iskazati, nikako ne bi uspio neoštećene prevesti kroz daljine što si ih svladao, niti kroz vrijeme što je ostalo izgubljeno. Ne bi ih umio pretočiti u razborite riječi i dotaknuti sva ta srca za čijim treperenjem čezneš, već bi one, do ušiju onih drugih stigle izobličene, izazivajući kod njih zavidljive uzdahe, sažaljive poglede ili otrovnu ljutnju.
Shvatiš da se i jezik promijenio, da su se značenja izmetnula i da ih ne uspijevaš sva rastumačiti, jer živom čovjeku nije dato da govori već jezikom jedne duše. Kada oni upitaju: … i kako život tamo?, oni misle na tamo, ono nešto tamo, a ti misliš na život, evo ovaj svoj nasušni. Kada kažeš ‘teško mi je’, oni čuju ‘tamo se teško živi’. Kada kažeš ’sretan sam’, oni čuju ‘tamo se sretno’. Kada kažeš… zato šutiš i ništa ne govoriš, jer zacijelo nećete isto govoriti i jedni druge razumjeti.
A i onaj ko bi razumio, ništa ne kazuje. Niti će kazivati, niti mora. Tišina sve kazuje, a bijeli mermer tišinom pritišće više no svojom težinom. U toj tišini zrcališ sebe i shvatiš da sve ono zbog čega si otišao, sve ono što si trudom napravio i pameću stekao, sve ono za šta si se izborio, sve to blijedi pred onom šačicom petica iz trećeg osnovne, jer njih si, eto, imao kome pokazati, a sve ovo sada nemaš. Shvatiš, na kraju, da tebe nostalgija vuče i rastače između dva vremena, a ne između dva mjesta i da, koliko god bio vješt u putovanjima kroz prostor, kroz vrijeme koračaš u samo jednom pravcu.
Sazriješ, valjda, u tom trenutku kao čovjek, pa polako, nemajući druge, umornim, krzmavim korakom od rodnog doma kreneš prema kući, svjestan da do nje nikada nećeš dospjeti. Sazriješ, baš tada, kao zrno u grozdu na septembarskom suncu i otkineš se od svoje loze, znajući, još dok hitaš ka zemlji, da se na tu svoju lozu više nikada nećeš ispeti.
Danas sam tu, u slobodnom padu ka tlu i nadam se da udarac koji će uslijediti neće biti odveć nemilosrdan. Danas sam tu, svjestan da me, jednom iščupanog iz korijena, ne možeš ponovno zasaditi u tvrdu zemlju iz koje sam istrgnut, niti me, ovakvoga, možeš presaditi u neku mekšu, rahliju i sokovima obilatiju zemlju. Ja sam svoje sokove već odavno nacrpio.
Danas sam tu, zrelo zrno grožđa.
* * *
Terroir je izraz koji se, među znalcima grožđa, vina i kahve, koristi kako bi se opisale odlike arome koje se ne mogu objasniti na drugi način, već se pripisuju tlu iz kojeg potiče navedena berba. Iz boje, okusa i mirisa svakog grozda i svakog zrna kahve provejavaju sokovi i elementi, sparine i suše, kiše i mrazovi, sve ono što je natapalo i mrvilo taj komadić zemlje i, pride, još ono što je zemlja, onakva kakva je, sama od sebe ulila u te sokove.
Kad već ne mogu pustiti korijen u ovim dalekim, tuđim dvorima od kamena u kojima sam sada, nadam se barem da će sok koji iz mene potekne, sve ono što uradim, sve što dotaknem i promijenim, sve što ostvarim i ostavim iza sebe kad mene ne bude, nositi jednu filigranski upredenu šaru, taj opori, baršunasti, raskošni terroir bosanskog tla, kojeg, bez obzira gdje bili i gdje počivali, svi nosimo u sebi.
