Zrno (Terroir - II)
Desilo bi se to u toku slučajne, poslijepodnevne šetnje Ferhadijom, ili dok u sitan sat, gladan sna, iz taksija gledaš kako kraj tebe promiče svježa sarajevska noć, ili za punom trpezom, dok, prepune duše, sjediš sa prijateljima koji ti pričaju o malenim stvarima koje im uljepšavaju i zagorčavaju život…
Prikrade se odnekud nepojmljiva, nikad prije probuđena misao da oni neće razumjeti. I želja da pođeš kući.
Sve što bi imao reći, zvučalo bi tuđe, baš kao i svijet iz kojeg dolaziš. Zvučalo bi grubo i bezosjećajno, poput kuđenja, samoživo i oholo, poput hvalisanja, ili predvidivo i tegobno, poput jadikovke zabludjelog grešnika kad, naposlijetku, ugleda svjetlo i spozna istinu. Svu silu tananih, isprepletenih osjećanja što te razdiru i koja bi želio iskazati, nikako ne bi uspio neoštećene prevesti kroz daljine što si ih svladao, niti kroz vrijeme što je ostalo izgubljeno. Ne bi ih umio pretočiti u razborite riječi i dotaknuti sva ta srca za čijim treperenjem čezneš, već bi one, do ušiju onih drugih stigle izobličene, izazivajući kod njih zavidljive uzdahe, sažaljive poglede ili otrovnu ljutnju.
