Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Nepogrije�ivim okom primitivnog psihologa, jo� tamo od Krapine, Altamire i Neumannove doline, mi znamo da ljudi o sebi la�u ?im zinu. Kad god imaju priliku razmisliti o onome �to ?e re?i, ljudi ?e ubla�iti jetkost i razvodniti gor?inu svojih rije?i, da ne bi naru�ili krhku ravnote�u izme?u istine �to je zatomljena u nutrini i predstave o sebi �to je ugla?avaju na povr�ini.

Stoga na� mahalski psiholog ne pada na te bri�ljivo sro?ene izjave za javnost. A ne, on ?eka da u pravom trenutku ne?ije pravo ja izbije na povr�inu i, dapa?e, ta?no zna kada se to de�ava. De�ava se svaki put kada se mi emotivno anga�iramo – kada smo ljuti, kada smo sretni, bijesni, tu�ni, radosni, o?ajni, eufori?ni… tada na�e ja izviri iza zavjesa i prozbori svojim vlastitim glasom. E, tada mi gledamo. I slu�amo.

I zato mi volimo drame, volimo sva?e, volimo zaplete i rasplete svakolikih ljudskih odnosa u kojima ?e neko od u?esnika, a mo�da i vi�e njih, posegnuti za rije?ima koje ?e i�?upati ravno iz svoje nutrine, kao da s njima pred nas iska�ljava komadi? svoje du�e. Tada mi hladnim, ali ipak radoznalim, okom slu?ajnog i, nadasve po�tenog, nalaza?a osmatramo to �to se na�lo pred nama, poku�avaju?i sabrati iz kog kraji?ka du�e pristi�e to �to gledamo i kojim je mentalno-geolo�kim silama oblikovano.

Dalje »

Ono za ?ime �udi, to ?ovjek i ostvari. Snivali smo da letimo poput ptica. Danas letimo i vi�e i br�e od njih. Smi�ljali smo kako da se niz polje stu�timo no�eni dahom vjetra. Danas cestama jurimo br�e od orkana. Zami�ljali smo kako otkrivamo nepoznate zemlje i daleke krajeve. Do danas smo zavirili u svaki kutak na�e malene plave planete i razgledali jo� malo unaokolo, po kom�iluku.

Golema je to neka �elja, koja nas tako, kao vrstu, goni da se prihvatimo ne?ega, nau?eni da ne pu�tamo dok ne ispadne po na�em. Lije?imo najte�e bolesti, ubijamo savr�eno precizno, istr?imo i maraton, cijelih 42 kilometra i 195 metara, u dva sata ne?ijih koraka, valjda ?emo i Windows jednom napraviti da radi bez gre�ke… samo ?e nam dvije �elje, �arke poput saharskoga sunca, ostati neispunjene. Jo� zadugo, ako ne i zauvijek.

Dalje »

Jednoj od osam ?itateljki ovog bloga ?e, nekad u toku njezina �ivota, biti utvr?ena dijagnoza raka dojke.Vi�e od hiljadu djevoj?ica, djevojaka i �ena koje danas ovdje pi�u svoje blogove ?e se, jednom, i same morati suo?iti sa ovom nemilosrdnom presudom.

Rak dojke ?e, svakom od nas ponaosob, neumoljivom, smirenom rukom d�elata, sa ovoga svijeta odnijeti barem jednu osobu koju volimo, ako to ve? nije u?inio.

Rak dojke poga?a k?erke, majke, sestre, �ene, djevojke, rodice, prijateljice…

Ubijaju?i im najmilije, rak dojke poga?a o?eve, sinove, supruge, de?ke, ro?ake, prijatelje…

Izbori se za �ivot.

Kao nijedan drugi, odnos izme?u o?eva i sinova uvijek ostaje nedore?en, nedovr�en. I beznade�no nespretan. Do kraja neizgovoren. Sazdan od zatomljenih rije?i, neiskazanih nje�nosti, ljubavi zastale u grlu i brige ocakljene u oku.

Kao nigdje drugdje, izme?u o?eva i sinova te?e sirova matica, nabujala ponornica �to bjesni tminama podsvijesti, �ica �ivota. Tajna �ifra onoga �to ?ini vlastito ja, neznani kod �to u sebi krije sve ono od ?ega smo nastali i sve ono �to ?e od nas postati. Toliko je silna, toliko mo?na, a toliko sapeta ta struja da bi ?ovjeka o?as preplavila i razum mu za vijeke vjekov’ opusto�ila, samo ako bi je rije?ima uspio otklju?ati. Zato se klju?a ni ne la?amo.

Jer, suvi�e je isklju?ivih, proturje?nih zapovijedi u prostom, ograni?enom umu mu�jaka da mi to sami sebi nikada razlo�ili ne bi. Budi prvi, ne daj nikom ispred sebe, ka�e jedna takva, prosta naredba zbog koje svako mu�ko stisne pesnice i za�krgu?e zubima. Ne daj nikom na svoju krv, na svoj porod, ka�e druga, a krv zatutnji u sljepoo?nicama. Podigni potomstvo tako da bude najja?e, najbolje, da bude prvo... �apu?e tre?a vodilja, ispunjavaju?i nozdrve ponosom. Budi najbolji, misli tad babo svom sinu. Ali ne bolji od mene, priodaje sujeta palacaju?i siktavim jezikom.

Dalje »

Mnogo je ar�ina kojima se mjerio i mjeri ?ovjek, sve njegove veli?ine i njegove manjkavosti, od stopala do spolovila, od pameti do po�tenja, od sre?e do sramote. Svi mi, od jednog do drugog mjerila, padamo ?as na jednu, ?as na drugu stranu, i nikad se usaglasiti oko toga koja su mjerila prava, jer svako od nas �eli da ga se mjeri i pamti ba� po onome po ?emu je velik, dobar i pozama�an, a nikako po onome po ?emu ispada malen, kr�ljav i ni�tavan.

Od svih tih vaskolikih i me?usobno nespojivih procjena ljudskosti, jedna je, ?ini mi se, prisutna kroz historiju ?ovje?anstva i u svim kulturama, a to je spremnost ?ovjeka da stane iza svojih rije?i. Odgovornost, volja da se stane iza svojih rije?i i svojih postupaka, spremnost da se za njih odgovara bez obzira na posljedice, ?ini od ?ovjeka upori�te, ?vrstu ta?ku u posvema�njem kozmi?kom haosu, tvr?u od dijamanta i jednako toliko dragocjenu i rijetku. Po?esto i rje?u.

Izre?ena rije? je data rije?, zbog toga je odgovornom ?ovjeku svaka re?enica obe?anje. A rije? koja se odr�i i obe?anje koje se ispuni po�tuje se, bez razlike, i kod prijatelja i kod du�manina, i kod partnera i kod protivnika. U tome je, valjda, univerzalna vrijednost odgovornosti, jer mo�e stvoriti po�tovanje ?ak i tamo gdje, me?u ljudima, ne postoji ni�ta zajedni?ko ili, jo� gore, ni�ta osim mr�nje i prezira. Mo�emo zastupati razli?ite moralne vrijednosti, mo�emo se nalaziti na razli?itim stranama zakona, mo�emo imati opre?ne politi?ke stavove, mrziti se zbog imena, roda i krvave pro�losti, ali ?e spremnost da se stane iza svojih rije?i uroditi barem po�tovanjem. To po�tovanje, i onda kada je okru�eno mr�njom, nepovjerenjem i strahom, mo�e poslu�iti kao temelj na kom ?e po?ivati iskrenije i pravednije veze me?u ljudima i me?u dru�tvima. Zbog toga je odgovornost toliko va�na.

Dalje »

Desilo bi se to u toku slučajne, poslijepodnevne šetnje Ferhadijom, ili dok u sitan sat, gladan sna, iz taksija gledaš kako kraj tebe promiče svježa sarajevska noć, ili za punom trpezom, dok, prepune duše, sjediš sa prijateljima koji ti pričaju o malenim stvarima koje im uljepšavaju i zagorčavaju život…

Prikrade se odnekud nepojmljiva, nikad prije probuđena misao da oni neće razumjeti. I želja da pođeš kući.

Sve što bi imao reći, zvučalo bi tuđe, baš kao i svijet iz kojeg dolaziš. Zvučalo bi grubo i bezosjećajno, poput kuđenja, samoživo i oholo, poput hvalisanja, ili predvidivo i tegobno, poput jadikovke zabludjelog grešnika kad, naposlijetku, ugleda svjetlo i spozna istinu. Svu silu tananih, isprepletenih osjećanja što te razdiru i koja bi želio iskazati, nikako ne bi uspio neoštećene prevesti kroz daljine što si ih svladao, niti kroz vrijeme što je ostalo izgubljeno. Ne bi ih umio pretočiti u razborite riječi i dotaknuti sva ta srca za čijim treperenjem čezneš, već bi one, do ušiju onih drugih stigle izobličene, izazivajući kod njih zavidljive uzdahe, sažaljive poglede ili otrovnu ljutnju.

Dalje »