Nepogrijeivim okom primitivnog psihologa, jo tamo od Krapine, Altamire i Neumannove doline, mi znamo da ljudi o sebi lau ?im zinu. Kad god imaju priliku razmisliti o onome to ?e re?i, ljudi ?e ublaiti jetkost i razvodniti gor?inu svojih rije?i, da ne bi naruili krhku ravnoteu izme?u istine to je zatomljena u nutrini i predstave o sebi to je ugla?avaju na povrini.
Stoga na mahalski psiholog ne pada na te briljivo sro?ene izjave za javnost. A ne, on ?eka da u pravom trenutku ne?ije pravo ja izbije na povrinu i, dapa?e, ta?no zna kada se to deava. Deava se svaki put kada se mi emotivno angairamo - kada smo ljuti, kada smo sretni, bijesni, tuni, radosni, o?ajni, eufori?ni… tada nae ja izviri iza zavjesa i prozbori svojim vlastitim glasom. E, tada mi gledamo. I sluamo.
I zato mi volimo drame, volimo sva?e, volimo zaplete i rasplete svakolikih ljudskih odnosa u kojima ?e neko od u?esnika, a moda i vie njih, posegnuti za rije?ima koje ?e i?upati ravno iz svoje nutrine, kao da s njima pred nas iskaljava komadi? svoje due. Tada mi hladnim, ali ipak radoznalim, okom slu?ajnog i, nadasve potenog, nalaza?a osmatramo to to se nalo pred nama, pokuavaju?i sabrati iz kog kraji?ka due pristie to to gledamo i kojim je mentalno-geolokim silama oblikovano.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. Oct. 2006. u 1:12 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Ono za ?ime udi, to ?ovjek i ostvari. Snivali smo da letimo poput ptica. Danas letimo i vie i bre od njih. Smiljali smo kako da se niz polje stutimo noeni dahom vjetra. Danas cestama jurimo bre od orkana. Zamiljali smo kako otkrivamo nepoznate zemlje i daleke krajeve. Do danas smo zavirili u svaki kutak nae malene plave planete i razgledali jo malo unaokolo, po komiluku.
Golema je to neka elja, koja nas tako, kao vrstu, goni da se prihvatimo ne?ega, nau?eni da ne putamo dok ne ispadne po naem. Lije?imo najtee bolesti, ubijamo savreno precizno, istr?imo i maraton, cijelih 42 kilometra i 195 metara, u dva sata ne?ijih koraka, valjda ?emo i Windows jednom napraviti da radi bez greke… samo ?e nam dvije elje, arke poput saharskoga sunca, ostati neispunjene. Jo zadugo, ako ne i zauvijek.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 18. Oct. 2006. u 1:30 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Jednoj od osam ?itateljki ovog bloga ?e, nekad u toku njezina ivota, biti utvr?ena dijagnoza raka dojke.Vie od hiljadu djevoj?ica, djevojaka i ena koje danas ovdje piu svoje blogove ?e se, jednom, i same morati suo?iti sa ovom nemilosrdnom presudom.
Rak dojke ?e, svakom od nas ponaosob, neumoljivom, smirenom rukom delata, sa ovoga svijeta odnijeti barem jednu osobu koju volimo, ako to ve? nije u?inio.
Rak dojke poga?a k?erke, majke, sestre, ene, djevojke, rodice, prijateljice…
Ubijaju?i im najmilije, rak dojke poga?a o?eve, sinove, supruge, de?ke, ro?ake, prijatelje…
Promijeni statistiku!
Izbori se za ivot.
Objavio/la:
MoodSwingeR, 14. Oct. 2006. u 1:35 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Kao nijedan drugi, odnos izme?u o?eva i sinova uvijek ostaje nedore?en, nedovren. I beznadeno nespretan. Do kraja neizgovoren. Sazdan od zatomljenih rije?i, neiskazanih njenosti, ljubavi zastale u grlu i brige ocakljene u oku.
Kao nigdje drugdje, izme?u o?eva i sinova te?e sirova matica, nabujala ponornica to bjesni tminama podsvijesti, ica ivota. Tajna ifra onoga to ?ini vlastito ja, neznani kod to u sebi krije sve ono od ?ega smo nastali i sve ono to ?e od nas postati. Toliko je silna, toliko mo?na, a toliko sapeta ta struja da bi ?ovjeka o?as preplavila i razum mu za vijeke vjekov’ opustoila, samo ako bi je rije?ima uspio otklju?ati. Zato se klju?a ni ne la?amo.
Jer, suvie je isklju?ivih, proturje?nih zapovijedi u prostom, ograni?enom umu mujaka da mi to sami sebi nikada razloili ne bi. Budi prvi, ne daj nikom ispred sebe, kae jedna takva, prosta naredba zbog koje svako muko stisne pesnice i zakrgu?e zubima. Ne daj nikom na svoju krv, na svoj porod, kae druga, a krv zatutnji u sljepoo?nicama. Podigni potomstvo tako da bude najja?e, najbolje, da bude prvo... apu?e tre?a vodilja, ispunjavaju?i nozdrve ponosom. Budi najbolji, misli tad babo svom sinu. Ali ne bolji od mene, priodaje sujeta palacaju?i siktavim jezikom.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 12. Oct. 2006. u 1:46 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Mnogo je arina kojima se mjerio i mjeri ?ovjek, sve njegove veli?ine i njegove manjkavosti, od stopala do spolovila, od pameti do potenja, od sre?e do sramote. Svi mi, od jednog do drugog mjerila, padamo ?as na jednu, ?as na drugu stranu, i nikad se usaglasiti oko toga koja su mjerila prava, jer svako od nas eli da ga se mjeri i pamti ba po onome po ?emu je velik, dobar i pozamaan, a nikako po onome po ?emu ispada malen, krljav i nitavan.
Od svih tih vaskolikih i me?usobno nespojivih procjena ljudskosti, jedna je, ?ini mi se, prisutna kroz historiju ?ovje?anstva i u svim kulturama, a to je spremnost ?ovjeka da stane iza svojih rije?i. Odgovornost, volja da se stane iza svojih rije?i i svojih postupaka, spremnost da se za njih odgovara bez obzira na posljedice, ?ini od ?ovjeka uporite, ?vrstu ta?ku u posvemanjem kozmi?kom haosu, tvr?u od dijamanta i jednako toliko dragocjenu i rijetku. Po?esto i rje?u.
Izre?ena rije? je data rije?, zbog toga je odgovornom ?ovjeku svaka re?enica obe?anje. A rije? koja se odri i obe?anje koje se ispuni potuje se, bez razlike, i kod prijatelja i kod dumanina, i kod partnera i kod protivnika. U tome je, valjda, univerzalna vrijednost odgovornosti, jer moe stvoriti potovanje ?ak i tamo gdje, me?u ljudima, ne postoji nita zajedni?ko ili, jo gore, nita osim mrnje i prezira. Moemo zastupati razli?ite moralne vrijednosti, moemo se nalaziti na razli?itim stranama zakona, moemo imati opre?ne politi?ke stavove, mrziti se zbog imena, roda i krvave prolosti, ali ?e spremnost da se stane iza svojih rije?i uroditi barem potovanjem. To potovanje, i onda kada je okrueno mrnjom, nepovjerenjem i strahom, moe posluiti kao temelj na kom ?e po?ivati iskrenije i pravednije veze me?u ljudima i me?u drutvima. Zbog toga je odgovornost toliko vana.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 7. Oct. 2006. u 1:48 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Desilo bi se to u toku slučajne, poslijepodnevne šetnje Ferhadijom, ili dok u sitan sat, gladan sna, iz taksija gledaš kako kraj tebe promiče svježa sarajevska noć, ili za punom trpezom, dok, prepune duše, sjediš sa prijateljima koji ti pričaju o malenim stvarima koje im uljepšavaju i zagorčavaju život…
Prikrade se odnekud nepojmljiva, nikad prije probuđena misao da oni neće razumjeti. I želja da pođeš kući.
Sve što bi imao reći, zvučalo bi tuđe, baš kao i svijet iz kojeg dolaziš. Zvučalo bi grubo i bezosjećajno, poput kuđenja, samoživo i oholo, poput hvalisanja, ili predvidivo i tegobno, poput jadikovke zabludjelog grešnika kad, naposlijetku, ugleda svjetlo i spozna istinu. Svu silu tananih, isprepletenih osjećanja što te razdiru i koja bi želio iskazati, nikako ne bi uspio neoštećene prevesti kroz daljine što si ih svladao, niti kroz vrijeme što je ostalo izgubljeno. Ne bi ih umio pretočiti u razborite riječi i dotaknuti sva ta srca za čijim treperenjem čezneš, već bi one, do ušiju onih drugih stigle izobličene, izazivajući kod njih zavidljive uzdahe, sažaljive poglede ili otrovnu ljutnju.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 3. Oct. 2006. u 1:52 |
Introskopija |
Nema komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
