What day, anyway?
Iako novootvorena, kineska je praonica rublja izgledala kao da je oduvijek bila tu. Oduvijek, ili barem od onog dana otkako je u neuglednu četverokatnicu ugrađena posljednja bordo cigla, a iz njenih dimnjaka pokuljao gusti, čađavi dim, pa se iza njenih prozora nadžidžala dječica, crna, žuta i bijela. Ništa na toj praonici na ćošku nije bilo novo, blještavo, niti veselo i moderno.
Dapače, sve je na njoj bilo neupadljivo i neprimjetno oku slučajnog prolaznika. Već je i natpis nad ulazom izgledao staro i iznemoglo, nije bilo posebnih ponuda i sniženja ispisanih šarenim bojama koje bi mamile mušterije, a kroz zamrljana se stakla mogao nazrijeti tek, rukom ispisan, izblijedjeli oglas na španjolskom, u kom je neka vrijedna trabajadora nudila usluge čuvanja djece i pospremanja kuće.
Da nisam znao da je tu, do prije mjesec- dva, bila piljara ili neka slična sitna prodavnica, ne bih mogao ni pretpostaviti da se praonica, pred čijim sam se vratima nalazio, ičim mogla vezati uz riječ nova. A opet, kako je varljivo moje sjećanje, možda je praonica, u koju sam upravo ulazio, doista oduvijek i bila tu, samo sam ja, ovako zbrkane pameti, pomiješao ćoškove svoje prošlosti; ćoškove na kojima sam, priznajem, ionako protraćio isuviše vremena.
