Terroir
Baš kao što rastanak, po Jesenjinu, novi susret obećava, tako i svaki odlazak u sebi nosi zametak povratka. Svako ko napušta dolinu sjećanja iz koje potiče, nosi sa sobom tajnu povelju o povratku, nepisan ugovor kojeg neće prekršiti, jer tek i samo sa povratkom, svaki taj odlazak dobiva smisao.
To je stoga što smisao ćutimo tamo gdje pripadamo, a pripadamo, prije svega i ponajviše, tlu koje nas je iznjedrilo. Na istom onom mjestu na kom smo spoznali svijet, najlakše ga možemo razumjeti. Na tom mjestu, na kom smo kušali život, najsočniji su nam njegovi sokovi. Zbog toga svako sidro svoje duše baca tamo gdje je prvi put razabrao zrake sunca kroz krošnju platana u jesenje poslijepodne ili posrnuo u februarskoj bljuzgavici, pokušavajući uhvatiti pahuljice na vrh jezika.
Jednom bačeno, to sidro, poput baobabova korijena, ostaje jedini oslonac, jedino uporište u silnim olujama i neverama života, jedino svjetlo u najcrnjem mraku oceana tuđine, jedina zvijezda na nebu prema kojoj možemo okrenuti svoj krhki čamac da bi se vratili onamo odakle smo pošli, u maleni kutak što ga zovemo svojim domom. Tek kada znamo gdje se i čemu vratiti, mi možemo otići, jer, bez tog znanja, ni odlazak ne bi bio odlazak, no tek besciljno lutanje zabludjelih beskućnika.
I tako… mi odlazimo.
Neko iz želje, neko iz nevolje, neko svojevoljno, neko prisilno, neko iz potrebe, a neko iz meraka, ali odlazimo. Otišli smo prije dvadeset godina, otišli smo prije deset, otišli prije pet, otišli smo prošlog ljeta, otišli smo jučer. Otišli smo i danas, pa nas je, kao i one prije nas, vjetar usuda kao maslačkove sjemenke raspuhao i razbacao onako kako mu je, ćudljivom, u tom trenu bilo po volji.
Kao i oni što su ostali, i mi koji smo otišli smo: voljeli, plakali, patili, pjevali, varali, slavili; rječju - živjeli, ali živjeli uvijek u nekom međuvremenu, nadajući se da će sve to što proživljavamo, stičemo i gubimo, još jednom slavodobitno poprimiti miris, ukus i boju, dobiti smisao, onda kada se vratimo, kada se ono u međuvremenu pretvori u konačno. Zato su radosti bile suzdržane, suze gutane, a pjesme prigušene, zato ih se nije smjelo sve potrošiti, već ih se brižljivo čuvalo za kuće, za podijeliti sa onima sa kojima će naša tuga i naša radost, naša sreća i naš bol nešto značiti, i tako naposlijetku dobiti pravi smisao i za nas same.
Baš kao kad u nekom sitnom razredu osnovne škole kući doneseš đačku knjižicu nadžidžanu peticama, pa materino lice, kada je otvori, zablista, a u tebe srce ispuni sobu i obuzmu te ponos i sreća još triput onoliki nego što su bili onda kada si knjižicu otvorio sam.
Zato su naši odlasci, ma koliko bolni, ma koliko tegobni i tjeskobni, ma koliko neizvjesni i zastrašujući, ipak bili podnošljivi. Podnošljivi, jer su na kantaru naših života bili uravnoteženi svečanom težinom naših povrataka, baš kao što je i naše vrijeme, umjesto po gregorijanskim, julijanskim i hidžretskim kalendarima, bivalo mjereno odbrojavanjem dana do našeg puta nazad. U tim našim odlascima, mi smo se ćutili ograncima neke divlje, ali žilave, izdržljive loze, čije su se vitice pružile na sve strane i uspuzale uz najudaljenije i najnegostoljubivije pritke, pa na njima i opstale, zahvaljujući tome što crpe životne sokove iz jednoga, zajedničkog korijena.
S takvim je osjećanjem i sa takvom mišlju dočekivan i ispraćan svaki dan u odlasku, svaki dan u tuđini. Svaki te novi dan, govorio bi sebi, za mrvu približava danu povratka. Svaki novi dan, hrabrio bi sebe. Svaki novi dan, lagao bi sebe.
Dok, naposlijetku, jedan dan ne bi shvatio…
- nastavit će se -
