Teče
Dotaknuo sam skriveno, meni nepoznato, brtvilo i otvorio slavinu vremena. Ono je poteklo. Kapima, isprva, koje su kao rosa dozrijevale na ustima česme, otkidajući se kad postanu bremenite, jedre i pune sebe . Mogao sam ih, spočetka, izbrojati na prste jedne ruke. Mogao sam svakoj od njih nadjenuti ime i ispratiti je u njenom nehajnom sunovratu u nepovrat. Mogao sam, za svaku od njih, odvojiti tren i umijesiti joj misao sazdanu od radoznalosti, sućuti i nemara, a da ni jedna ne bude nalik prethodnoj, već da svaka bude posebna, da svaka bude dragocjena. Niti za jednu nisam mario.
Onda su kapi postale krupnije. I češće. Sve su se ubrzanije otkidale, jedna za drugom, da više nisam mogao razabrati svaku ponaosob, i nisam mogao razlučiti kada jedna prestaje, a druga se začinje. Nisam im više posvećivao misli, tek nejasnu svjesnost - da su tu i da teku. Prolaze. Mimo mene.
Prevariše me u treptaju i pretvoriše se, na moje oči, ili u inat njima, u mlaz tanak poput žice na mandolini. Podrhtavao je, u mom pogledu, taj mlaz, kao da vibrira nekom tajnom frekvencijom, onom koja će zanavijek izmicati mome uhu, a i da je uspijem čuti, ne bi mi vrijedilo, jer te znakove, u svojoj zaokupljenosti sobom, ionako ne bih umio razabrati.
U toj svojoj zaokupljenosti sobom, nisam ni stigao oćutjeti kako je mlaz postajao sve deblji, sve jači, sve bučniji i sve silovitiji. Više nije drhturio, već se stameno slijevao niz pritku gravitacije, tvoreći pokretni, prozirni stub koji se protezao od nastanka ka nestanku. Izgledalo je kao da se postanak oslanja na nestanak, baš kao da počiva na njemu.
Gledajući svo to silno vrijeme kako curi, više mi nije bilo svejedno i nije mi bilo zabavno. Kao daleka slutnja pojavila se briga da bi mi vrijeme moglo iscuriti ili čak presahnuti, prije nego odlučim šta da radim s njime i kamo da ga trpam. Posegnuo sam rukom za slavinu, no tamo je sada stajala samo česma. Obična, bosanska česma. Niti sam je mogao odvrnuti, niti zavrnuti. Biće da to što je teklo nikada nisam ni mogao zaustaviti, samo sam ja to tako umislio na početku priče.
Uronio sam ruke u mlaz, pokušavajući, podastirući ih, zadržati ono što je siptilo iz česme. Vrijeme se samo lagodno kovitlalo na mojim bespomoćno sastavljenim dlanovima, pa onda sporo, ali temeljito, curilo kroz moje prste. Nije mi uspijevalo zadržati niti jednu kap. To me saznanje natjeralo da se osvrnem oko sebe, trpeći mukle udare damara u sljepoočnicama i očnim jabučicama. Dlanovi su mi se orosili znojem, a jedna je krupna kapljica kliznula niz moja leđa. Gledao sam, tražio sam pogledom nešto u šta ću napuniti ovo silno vrijeme, da ne teče i ne prosipa se ovako uludo.
Zgrabio sam vjedra, donio ibrike, prinosio bokale i čaše, navezao cisterne i podmetao pod mlaz koji je već kuljao snagom proljetne bujice. Trpao sam cijevima, slamkama i rukama i, koliko god bistre tečnosti natočio u svo posuđe što ga nanesoh, vrijeme bi opet nekako isparilo, izblijedilo, iscurilo, baš kao kroz moje prste. Zaranjao sam ruke, očajno i jalovo, u nesmiljeni mlaz, uvijek i iznova se nadajući da bih baš ovaj put mogao imati sreće i nekim čudom sačuvati vremena barem onoliko koliko stane na dlan, zaklinjući se da bih ga ovaj puta znao čuvati i umio sačuvati. No, dlanovi su uvijek ostajali prazni.
Nije mi bilo druge, već gledati kako vrijeme teče. Prolazi. Moje vrijeme.
I nema mi druge, već i dalje gledati kako vrijeme teče. Prolazi. Moje vrijeme.
Gledati i nadati se da ću se jednog dana pomiriti s tim. Naučiti živjeti. Naučiti umrijeti. S onim što teče.
