Lex blogiana (u blogistraturi - II)
Uljuljkani svježe uspostavljenim moralnim ekvilibrijem i razbaškareni na svome cyber-čardaku, bloggeri marljivo, kao što djeca mijenjaju sličice, međusobno razmjenjuju sitna priznanja, sitne grijehe i sitne skrivene požude, a sve u svjetlu dopuštenog, novouspostavljenog moralnog kodeksa. U takvom zanosu prosječan blogger gubi iz vida činjenicu da naše živote određuju, istodobno ih ograničavajući, ali i olakšavajući, i neki druga pravila. Zakoni, recimo, koji jednako važe u stvarnome, kao i u virtualnome svijetu.
Za razliku od morala, koji je fluidan, određen trenutno važećim, prešutnim dogovorom i namigivanjem desnim okom, zakon je krut, slijep na oba oka, i uvijek isti, barem dok ga ne promijeni neka aman-zaman komplicirana, službena procedura. Za razliku od morala, zakon našem narodu nije na prvom mjestu. U našoj kulturi to je tako, i sigurno postoje dobri razlozi za to. Možda to ima neke veze sa činjenicom da su zakoni uvijek bili nametnuti i tuđi, a moral naš i iznjedren iz duše i vjere, da je pravo češće bilo na strani jačeg, a samo pravda na strani slabijeg, da je zakon svojom krutošću lomio kosti, a moral svojom mehkoćom jačao dušu…
U drugim je kulturama drugačije; u preovlađujućoj američkoj kulturi zakon je ispred morala, možda stoga što je u Americi morala bezbroj, a zakon je jedan i jednak za sve; u japanskoj kulturi su moral i zakon jednako uvaženi, pa se tamo kršenje zakona ujedno smatra i teškom moralnom pogreškom. Nisu ova različita poimanja bolja ili lošija jedna od drugih, ona tek odražavaju različite puteve duštava pri njihovom stasavanju kroz historiju.
Naš svijet, dakle, ne mari puno za zakon. Ili barem ne onoliko koliko mari za moral, kakav god prešutno postojao. Zbog toga u svojim ispovijedima, priznanjima i silnim otvaranjima duše, bloggeri svoje, a i tuđe riječi, propuštaju tek kroz moralnu prizmu, pazeći da im se misli i djela ne otklone i ne zastrane previše, da ne zabrazde u ono neoprostivo. To što mogu zabrazditi u ono kažnjivo, kada se riječi o djelima sagledaju kroz prizmu zakona, to već nije bitno. Što ne znači da ne bi moglo postati.
Pošto je blog javan medij (koliko god ga mi doživljavali kao nešto intimno i privatno), to su i naše izjave na blogu javne. Od muzičkog ukusa, preko političkih opredjeljenja, do priznatih sitnih krađa, pa i onih malo krupnijih nedjela, sve to ostaje zapisano kao svjedočenje o nama, izrečeno našim vlastitim riječima. Riječima za koje nas neko može uhvatiti, pa možda i osuditi. Ako ne moralno, onda zakonski.
Zvuči nevjerovatno? I jeste malo vjerovatno, ali nije nemoguće. Domaćim se bloggerima već dešavalo da budu uhapšeni zbog svog bloga, i to samo zato što organ reda nije znao razlikovati satiru od zavjere. No, pitanje je dana kada će neki mladi, ambiciozni i promućurni inspektor (a zalome se i takvi), nakon iščitavanja nečijeg silnog hvalisanja o konzumiranju lahkih i poluteških droga, nagovoriti svoju djevojku da se upozna sa dotičnim bloggerom, da se počne družiti sa njim i sa njegovom rajom i da ga, nakon nekog vremena, zamoli da i njoj nabavi malo… da bi, potom, u novinama pročitali kako je ‘najnovijim tehnikama, pomoću interneta, razotkriven još jedan lanac opasnih krijumčara drogom’…
Rizik švrljanja i čavrljanja po blogu nije prevashodno fizički, kako kažu oni željni jeftinog adrenalina, niti moralni, kako tvrde lažni filozofi, već je omča oko našeg vrata satkana od naših riječi, a namičemo je mi sami sebi. Pred očima zakona. Pred očima naših poslodavaca, naših profesora, naših učenika, poslovnih partnera, mušterija i svih ljudi sa kojima imamo odnos koji prevazilazi okvire privatnog. Na sve strane, bloggeri dobivaju otkaze zbog stvari koje su se našle na njihovim blogovima a koje, po ovom ili onom zakonu i propisu, nisu smjeli javno iznijeti. Kod nas se to još nije desilo, a ne bi ni valjalo da se desi.
Naposlijetku, u strogim i neumoljivim očima zakona čak ni sadržaj nije bitan. Nije bitno što si napisao oštar i nadahnut predizborni esej ili što si sricala nadahnutu i dirljivu lirsku pjesmum, ukoliko ste to uradili u 14 i 30 po srednjoeuropskom vremenu, onda kada ste, na radnom mjestu, trebali završavati izvještaj sa kojim kasnite već cijelu sedmicu. Komentari koje ste, logirani, ostavili u 13:34, 14:52 i 14:59 na tuđim blogovima, svi odreda, upiru izdajničke prste ka vama, a SurfControl potvrđuje da ste čitavo poslijepodne proveli skitajući po najnovijim postovima svojih omiljenih bloggera. Naučna fantastika? Možda, ali još samo u Bosni, a i to još samo kratko vrijeme.
Zato, pamet u glavu. I pazi da se, među slovima koja tako vješto nabadaš po tastaturi, ne nabodeš jednom i na slovo zakona.
* * *
“Alfie…” - okrenem se prema njemu, završavajući posljednju rečenicu - “Da nisam možda malo pretjerao? Prestrašit ću ljude, otjerati ih, gluho bilo, od bloga. Šta ti misliš?”
“Žao mi je.” - odvratio je službeno - “Nisam u mogućnosti odgovoriti na pitanje. Moram se posavjetovati prije toga.”
“Posavjetovati?” - začudim se - “Ama, s kim, Alfie?”
“Pa, s advokatom.” - odgovori on, gledajući u faks, koji se upravo oglasio pištanjem i naizmjeničnim paljenjem zelene i žute lampice - “Aha, evo ga.”
“Koga?” - upitam.
“Evo ga… dopis od advokata.” - odgovori on podižući ga slavodobitno - “Sada ti mogu odgovoriti, jer imam sve papire.”
“Kakve papire?” - i dalje mi nije ništa jasno.
“Imam potvrdu.” - objasni on - “Na kojoj piše da sam legally ters.”
“Ters?” - narogušim se - “Ti ters? A šta sam onda ja?”
“Otkud ja znam.” - odgovori on nehajno - “Idi nekome da ti izda papir na kom će pisati ko si i šta si.”
“Pa kome sad da idem, kad nemam advokata?” - snuždim se.
“Idi psihijatru.”
