Umijeće tersanja

U blogistraturi

Čovjek je iskren onoliko koliko može podnijeti da mu se obrazi od stida zažare, a da, od silne vreline njihove, ne odvrati pogled u stranu. Nekad i više, ali samo ako nema drugog izbora. Ako ima, granica je tu. Zato je, biće, i zovemo obraz. Obraz je naša predstava o sebi kao o moralnoj osobi, osobi koja je sklopila nepisani pakt sa društvom da će se ponašati onako kako društvo očekuje od svojih pojedinaca, a da će, za uzvrat, od društva dobiti neko poštovanje, ugled, i čast.

Ponad svega, obraz nama samima služi kao svjedožba da znamo razlikovati dobro od zla, da smo ljudi. Zato, nerijetko, obraz i ispadne važniji od života, jer… kakav bi to život bio kojeg neko nije bio u stanju proživjeti kao čovjek. Obraz je, izvjesno, važan u svakom obliku bivstvovanja, pa i onom virtualnom, tim više što nečije prisustvo u virtualnom svijetu biva sve značajnije, pa čak postaje i dio identiteta (ja - blogger). To znači da, nakon prvobitnih izleta u brutalnu iskrenost spram sebe, spram svojih strasti, svojih tajni i svojih nagona, ljudi polako počinju investirati sebe u svoj blog, i na njega prenose dio svojih vrijednosti, uključiv i one moralne. Što čovjek više piše, i što ga se više čita, to on sebi teže dopušta da iznosi stvari koje se protive njegovim vlastitim načelima, koje prkose njegovom ćudoređu, kakvo god ono bilo.

Ljudi, po pravilu, sa vremenom postaju sve konzervativniji pri vođenju svog bloga, nikako otvoreniji, čak i onda kada ih od ostatka svijeta i moguće osude i dalje štiti maska anonimnosti. To što nas ne znaju po imenu i liku više i nije toliko bitno, jer smo jedan drugi, onaj mnogo važniji, dio sebe pretočili u ovo malo ekrana, a to je dio kojeg drugi znaju i stalo nam je da nas i oni dožive onako kako želimo da nas doživljavaju ljudi u kući, na poslu, u društvu, u masi… da nas priznaju i da nas poštuju.

Zbog tog zrna poštovanja, mi ćemo zauzdati sirovi tok svojih misli i upristojiti ga da liči na nešto probavljivo, nešto što će i naš virtuelni obraz ostaviti neukaljanim. Čovjek je društveno biće, u ovom ili onom obliku, i sasvim mu je prirođena želja (čak i kada je zovemo taštinom) da u društvu u kojem obitava uživa određeni ugled i uvažavanje. Na našu golemu radost i na sreću našeg netaknutog obraza, moral je poprilično fluidna kategorija. Istina, svako društvo i svaka kultura moral zasniva na univerzalnom poimanju dobra i zla, ali u estuarijima i razuđenim obalama ljudskog postojanja, razgraničenje između dobrog i lošeg, prihvatljivog i neprihvatljivog, nije uvijek tako jasno postavljeno. Štoviše, granica se uvijek lagano pomjera, sa svakom plimom i osekom, sa svakom novom generacijom.

Ni društvo, kao cjelina, nema baš jedinstven moralni sklop koji se, kao obaveza, nameće svim pojedincima, već postoji nekoliko verzija, od hard-core morala do morala-light, koje razni dijelovi društva biraju shodno svojim preovlađujućim vrijednostima. U svijetu ovih naših bloggera preovlađuje liberalan moralni sklop, koji počiva na pretpostavci da smo, kao nesavršena bića, skloni činjenju grešaka, ali da su one oprostive i prihvatljive ukoliko ih osoba priznaje kao greške i, najvažnije, zlo ne misli.

Naravno, ni blog-društvo kao takvo nema jedinstven moralni sklop, ali onaj preovlađujući moralni ton na ovim virtualnim prostorima nađe mjesta za par gay-ikebana, ima razumijevanja za sitne ljubomore i pakosti, oprašta poneku prevaru (tri predbračne i jednu vanbračnu), ne uzima za zlo do 250 ispušenih grama ganje, dvije povučene linije i do deset boba (lifetime limit). Sitne su krađe oprostive, posebno ako su dio mladalačkog zanosa, nepotizam je dopušten do drugog koljena, a diskriminacija samo ukoliko je počinjena nehotično, u neznanju ili u zabludi. Fizičko je nasilje dozvoljeno samo u nužnoj samoodbrani ili ukoliko je izdegenečena strana kreten sui generis, koji je batine već odavno i dobrano zaslužio i koji drugog jezika ne razumije. Korupcija je strogo zabranjena… dobro, poneki je izuzetak dopušten da bi se riješio golemi bloggerski problem, ali samo ukoliko blogger za to plati do 100KM (sve preko toga je pljačka!) ili pri tome ostvari protivpravnu korist do 1000KM (sve preko toga je… hm, pljačka?).

Dijelom vođeni plemenitim liberalnim poimanjima, a dijelom sebičnim razlozima po principu ti meni-ja tebi, naši bloggeri, na tradicionalnoj bosanskoj skali morala kazaljku pomjeraju malo nalijevo, jedni drugima gledajući kroz prste i sveudilj milujući neukaljane obraze. I tako, dlanom o dlan, dan po dan, svi smo moralni, svi smo obrazli i svi smo naši, a nemoral, onako gnjecav, prljav i fluidan, kako smo ga zamislili i omeđili, teče kraj naših nogu i mimo naših blogova, ostavljajući i nas i njih na suhom, nasmijane, čiste i obasjane suncem.

Tek bi rijedak zlobnik i u duši cinik pravedne podsjetio na to da postoji i zakon. Ali zakon, to je jedna sasma druga zvjerka, huda, slijepa, slabašna i u kičmi odvajkada malo kruta, zvjerka za koju se ne hvataš kada ti treba, već se ona, u nevakat, dohvaća tebe krezavim zubima, zvjerka koje se možeš pridržavati dok hodiš po svijetu, a možeš kročiti i mimo nje, sa njezine ove ili one strane.

O toj zvjerci možeš, vala, i pisati, a, opet, i ne moraš. A i ako ćeš, života ti… nemoj danas.

- nastavit će se? -

Objavio/la: MoodSwingeR, 20. Sep. 2006. u 2:09 | Bloggernautika | 1 komentar |