U blogistraturi
Čovjek je iskren onoliko koliko može podnijeti da mu se obrazi od stida zažare, a da, od silne vreline njihove, ne odvrati pogled u stranu. Nekad i više, ali samo ako nema drugog izbora. Ako ima, granica je tu. Zato je, biće, i zovemo obraz. Obraz je naša predstava o sebi kao o moralnoj osobi, osobi koja je sklopila nepisani pakt sa društvom da će se ponašati onako kako društvo očekuje od svojih pojedinaca, a da će, za uzvrat, od društva dobiti neko poštovanje, ugled, i čast.
Ponad svega, obraz nama samima služi kao svjedožba da znamo razlikovati dobro od zla, da smo ljudi. Zato, nerijetko, obraz i ispadne važniji od života, jer… kakav bi to život bio kojeg neko nije bio u stanju proživjeti kao čovjek. Obraz je, izvjesno, važan u svakom obliku bivstvovanja, pa i onom virtualnom, tim više što nečije prisustvo u virtualnom svijetu biva sve značajnije, pa čak postaje i dio identiteta (ja - blogger). To znači da, nakon prvobitnih izleta u brutalnu iskrenost spram sebe, spram svojih strasti, svojih tajni i svojih nagona, ljudi polako počinju investirati sebe u svoj blog, i na njega prenose dio svojih vrijednosti, uključiv i one moralne. Što čovjek više piše, i što ga se više čita, to on sebi teže dopušta da iznosi stvari koje se protive njegovim vlastitim načelima, koje prkose njegovom ćudoređu, kakvo god ono bilo.
Dalje »
