Umijeće tersanja

Instant Hadžigoth

U potku je svakog društva, svake ljudske zajednice, utkana vodilja o produženju postojanja do prividne beskonačnosti, slika beskrajne bujice života koja, sve raskošnija i sve snažnija, nosi u sebi, za svakog od nas, zamamnu ideju neprekinutog trajanja i napretka još dugo nakon što, kao pojedinci, prestanemo postojati.

Stoga u svakom društvu, bez izuzetka, pominjanje onoga što je suprotno postojanju uvijek izaziva jezu i nelagodu. O smrti, a posebno o umiranju, se u većini društava ne razgovara ili je svaki razgovor o tome omeđen strogim pravilima, baš kao što je i sama smrt uokvirena jasno određenim ritualima, koji služe tome da se smrt ograniči i protjera na ivicu kolektivne svijesti kao nešto neizbježno, ali nešto što mi prihvatamo tako što nećemo na to misliti, niti govoriti o tome.

Kada neko prekrši nepisana pravila o nepominjanju smrti i umiranja i nerazmišljanju o njima, time na sebe privlači pažnju i neodobravanje ostatka društva. Ukoliko taj neko ustraje na svojim morbidnim temama, osjetit će na vlastitoj koži kako se neodobravanje pretvara u ljutnju, a ljutnja u gnjev i odbacivanje, izopćenje iz društvene matice.

Upravo ovakva reakcija, odbacivanje od strane društva, i jeste jedan od osnova goth supkulture. Prvi je, dakako, obična znatiželja, koja nekoga navede da obrati pažnju na stvari i teme od kojih većina svijeta zazire. Drugi je, vjerovatno, kontrafobički pokušaj da se, širenjem vlastite spoznaje o njoj, smrt doživi kao nešto čega se ne treba plašiti, da se, druženjem sa smrću, savlada vlastiti strah od nje.

Treći je onaj društveni - goth pojedinac izriče svoj protest i gnušanje nad društvom tako što će prigrliti ono čega se to društvo najviše plaši i od čega najviše zazire - smrt. Zauzvrat, društvo će na jednak način izopćiti njega, ostavljajući ga po strani, da bude drugačiji i da, u gomili izopćenih, traži sebi slične. Baš zbog ove svoje odlike, fascinacija smrću ne ostaje tek preokupacija bolesnih pojedinaca, već prerasta u zajedničku aktivnost, u čitav jedan kolektivni izričaj.

Goth tako postoji kao umjetnost, kao kultura, kao način života, kao duhovni, pa i politički izraz, omogućavajući svojim pripadnicima, da u svim ovim aspektima, budu drugačiji od većine. Iako fascinacija smrću i ritualima vezanim za smrt postoji kroz sva društva u ljudskoj historiji i u svim kulturama, tek je goth, krajem dvadesetog stoljeća, uobličen kao globalna supkultura, sa veoma jasnim i upečatljivim obilježjima i simbolima.

A u tim simbolima i jeste problem. Iako prisutan globalno, goth svoj identitet zasniva, avaj, isključivo na postavkama i poimanju smrti koje postoje u kršćanstvu. Boje, simboli i rituali vezani za smrt koji služe kao temelji goth estetike se crpe izravno iz kršćanstva (napose iz katoličanstva), iako goth kao underground pokret, u principu, ne pravi razliku među religijama.

E sad, šta da radi mlađahni Sutko i malešna Emina koji se, svim žarom svojih mladalačkih srca, žele furati na goth? Kako da se oni identificiraju sa simbolima i ritualima koji im, u biti, ništa ne znače, kako da osjete jezu kad ugledaju kovčeg, vampira, kad začuju pojanje na latinskom ili kad ih preplave kojekakve reference na Noć vještica? Moguće je, vjerujem, osjetiti nešto, ali to iskustvo nikako ne može biti autentično kao što ga, recimo osjeća malešna Kimberly, čiji je babo bogobojazni prezbiterijanac.

Stoga je, u skladu sa proglašenim kulturnim principima i humanističkim težnjama naših naroda, neophodno izvršiti ubrzanu, tačnije, instant-izgradnju jedne čitave, kulturno prikladne supkulture, kako bi i na našim prostorima zaživio jedan kvalitetan, autohton goth, dapače - Hadžigoth. Ovo je jedan težak i nadasve neizvjestan poduhvat, ali mu, zbog dalekosežnih pozitivnih posljedica, treba pristupiti na najozbiljniji način.

* * *

Čitav bi proces mogao započeti laganim izletom suvremene bh. muzike u svijet mračnog i mističnog - okupljanjem jednog kontemplativno-post-punk banda koji bi se zvao Dark Dervishes i čiji bi prvi hit mogao biti Mystic Mevlud. Goth palicu bi onda preuzeo death-rock band Meleci smrti, sa svojom neponovljivom hadžigoth himnom - Horror Sucks, Terror Rocks! Iz Krajine bi se, potom, oglasio hard-metal band Haram-kubure, sa svojim prvijencem Anarchy in the USK.

Samo za potrebe našeg tržišta, na estradnom nebu bi se pojavila i prva zvijezda turbo-goth-folka, Hamo Horrorbaša, sa pjesmom Doj’te džini mojoj strini! Muzičku bi scenu, dakako, upotpunilo tek postojanje girl-bandova, kao što su Šejtan Sisters, sa svojim hitom Jihad In Pink, a tu bi bile i njihove ljute hadžigoth-chick suparnice, Hell Hurije, sa rap-poskočicom Džennet? Džehenem? Whatever? (It’s Forever…).

Najveći pomak u formiranju instant-hadžigoth kulture bi ipak bio postignut na području sedme umjetnosti. Filmovi kao što su Jeziva jacija ili Tamni donji vilajet: Bitka za Siraat-ćupriju bi udarili temelje vizualnog hadžigoth identiteta u Bosni, pa bi, preko njih, i mala djeca znala da je, recimo, simbol bosanskih darkera crni ljiljan, a ne tamo neka crna ruža.

Poseban doprinos u približavanju goth kulture našoj svakodnevnoj, mainstream kulturi, bi imao serijal naučno-fantastičnih i akcionih filmova o Sihirinatoru. Sihirinator, glavni lik iz tog serijala, je cyborg-veteran iz bosanskog rata, kojeg pokreće jedan nadahnuti hodžin zapis, vještim rukama Salke programera pretvoren u nesavladivi firmware. Na primjer, u trećem nastavku iz ovog serijala, Sihirinator 3: Kijametski dan, glavni lik se uspješno bori protiv Ćorovite Debile i njene jaranice Gluhovite Hazire, koje bacaju sihire uz pomoć zvučnih viljuški.

Pogrešno bi bilo, međutim, pomisliti da je hadžigoth kultura zapravo tek goth-kultura prilagođena islamu. Naprotiv, ova je kultura čvrsto utemeljena na bosanskom kulturnom naslijeđu, što se posebno može vidjeti iz jako popularnih stripova kao što su Misterija Kulina bana ili Prokletstvo crnog stećka.

Naposlijetku, da bi ova kultura zaživjela na duže staze, moralo bi joj se osigurati obavezno mjesto na našim malim ekranima, u vidu kultne serije, koja bi se, po potrebi, mogla re-emitirati godinama. Kao najizvjesnije rješenje se nameće serija Kemo, the Kurban Slayer, u kojoj se Kemo, mladi mesarski šegrt, bori protiv čudovišnih kurbana koji, u dugim zimskim noćima, terorišu bosanske kasabe proganjajući raspamećenu čeljad po košmarnim snovima.

I tako… bio bi ovo jedan mali korak za gothove i vampire, ali veliki za hadžigotove i naše lokalne krvopije. Za početak, sasvim dovoljno, jer, kao što veli stara narodna:

Za svakog gotha, tri kapi krvi dosta.

Objavio/la: MoodSwingeR, 15. Sep. 2006. u 2:11 | Tersologija | 4 komentara |