Jedeme, Martina!
Nikad je nisu previe voljeli. Trpili su je tek zato to su to okolnosti nalagale, a pljeskali su joj mahom iz pristojnosti. Runa je, govorili su mukarci, i svojom runo?om prlja ljepotu igre. Mukobanjasta je, govorile su ene, i svojom snagom goni enstvenost iz bijelog sporta.
I doista, kada se pojavila na me?unarodnoj teniskoj sceni, trkljasta neugledna djevojka iz komunisti?ke ?ehoslova?ke nije ni?im izazivala panju. Sa busenom sme?e kose koja je loe uokvirivala blijedo lice grubih crta skriveno ispod golemih cvikera, sva ?vornovata i ilava, li?ila je ponajvie na Olivera Dragojevi?a kojem je neko nabrzinu promijeno spol, odjenuo orc, tutnuo reket u ruke i istjerao na teniski teren. Izgledala je zbunjeno i izgubljeno, kao da se protivniku s druge strane mree na megdanu zadesila sasvim slu?ajno.
No, taj bi dojam bivao raspren sa prvim njenim ubojitim servisom. Od prvog do posljednjeg udarca po uto-zelenoj loptici, Martina Navrtilov je ta?no znala ta ho?e. eljela je biti najbolja i znala je kako to ostvariti. A kada je bila najbolja, svijet bi, u ?udu, zastajao i gledao. I pljeskao. Jedino tada bi joj opratali to to nije dio teniskog establishmenta, to to igra agresivno, uvode?i elemente muke igre u enski tenis, to to je ljevakinja, to to je lezbejka, to to je vegetarijanka…
