What day, anyway?
Iako novootvorena, kineska je praonica rublja izgledala kao da je oduvijek bila tu. Oduvijek, ili barem od onog dana otkako je u neuglednu četverokatnicu ugrađena posljednja bordo cigla, a iz njenih dimnjaka pokuljao gusti, čađavi dim, pa se iza njenih prozora nadžidžala dječica, crna, žuta i bijela. Ništa na toj praonici na ćošku nije bilo novo, blještavo, niti veselo i moderno.
Dapače, sve je na njoj bilo neupadljivo i neprimjetno oku slučajnog prolaznika. Već je i natpis nad ulazom izgledao staro i iznemoglo, nije bilo posebnih ponuda i sniženja ispisanih šarenim bojama koje bi mamile mušterije, a kroz zamrljana se stakla mogao nazrijeti tek, rukom ispisan, izblijedjeli oglas na španjolskom, u kom je neka vrijedna trabajadora nudila usluge čuvanja djece i pospremanja kuće.
Da nisam znao da je tu, do prije mjesec- dva, bila piljara ili neka slična sitna prodavnica, ne bih mogao ni pretpostaviti da se praonica, pred čijim sam se vratima nalazio, ičim mogla vezati uz riječ nova. A opet, kako je varljivo moje sjećanje, možda je praonica, u koju sam upravo ulazio, doista oduvijek i bila tu, samo sam ja, ovako zbrkane pameti, pomiješao ćoškove svoje prošlosti; ćoškove na kojima sam, priznajem, ionako protraćio isuviše vremena.
Kako sam zakoračio unutra, zvuci gradske vreve su se utopili u pozadini, a prostor su, umjesto njih, ispunili nadvikivanje pranja i pretpranja, crescendo centrifuga, šištanje pegli na paru i lupnjava tankih, žičanih vješalica odjevenih u tek ispeglane košulje, što ih je mršavi mladić vješto prebacivao sa jedne na drugu stranu. Drugi je, jednako visok i nešto manje mršav, petljao oko dvaju korpi s rubljem, a sitna je, crnokosa djevojka, kose vezane u rep, stidljivo provirujući iza pulta, razvrstavala košulje po samo njoj poznatim mjerilima.
Njih troje nisu govorili ništa, ali je zato za sve njih, nadjačavajući buku svog strojevlja, kao iz pećine romorila ženska prilika koja je, do pasa, bila uronjena u bubanj jedne od golemih mašina za pranje, prebirući nešto po njemu. Na žustrom mandarinskom je ova, polu-žena, polu-perilica, sipala naredbe i određivala tempo rada onima koje nije vidjela, govoreći im svako malo da požure.
“Cuī, cuī!” - dopiralo je svako malo iz mašine, a troje mladaca bi se panično zadalo da svoj posao ubrzaju još više. Naposlijetku su iz perilice provirile ruke, uhvatile se za rubove bubnja i iz njega izvukle ostatak omalene sredovječne gospođe, koja je ovdje, neupitno, vodila igru. I pranje. I peglanje. Njene su se stisnute oči zaustavile na meni, odmjerile me od glave do pete, potom opet od pete do glave, pa se gospođa u dva koraka stvorila kraj mene i unijela mi se u lice.
“Heeeeee!” - izašlo je iz njenog grla, a usta su joj se razvukla u srdačan kez.
“Heeee… ovaj, dobar dan.” - odgovorio sam, odmičući se par centimetara od njenog ozarenog lica - “Evo, imam neke košulje za oprati i ispeglati, pa ako mogu ostaviti….”
“Heeeeee.” - prekinula me, ovaj put dugosilazno, pa pogledala kesu koju sam držao u ruci i, pokazavši prstom na nju, upitala - “Hamm’eni?”
“Ha… ha? Aha! Koliko?” - zamucao sam, pokušavajući odgonetnuti pitanje, pa pokazao rukom, uz odgovor - “Pet.”
“Heeeeee. Oke.” - rekla je, klimnuvši glavom, pa je zgrabila kesu i otišla sa njom iza pulta da mi napiše cedulju. Vratila se sa komadićem ružičastog papira i tutnula mi ga u ruku - “Heeeee.”
“Hvala.” - rekao sam, pogledavši papirić, na kojem obično stoji broj komada, ukupna cijena i dan kada će odjeća biti spremna za preuzimanje. Na ovom papiru nije stajalo kada mogu doći, već samo koliko novaca da ponesem sa sobom.
“Oprostite…” - nakašljao sam se, a ona je zastala, nakon što se već okrenula i pošla natrag - “A kada da dođem po košulje? Koji dan?”
Ona se malo počešala po glavi, kao da pokušava izračunati koliko će vremena trebati za pet košulja, uzevši u obzir brzinu centrifuga, relativnu vlažnost zraka i cijenu pamuka na berzi, pa odgovorila ozbiljno i polagano - “Doo-day.”
“Today?” - moje se lice ozarilo u nevjerici - “Pa to je sjajno! Nova praonica, ma vi ćete ima…”
“Heeeee!” - prekinula me, niječući glavom, pa naglasila - “Doo-day!”
“Hmm.” - zamislio sam se - “Two days? Pa čujte, i to je dobro, odlično zapravo, naravno da…”
“Heeeeee!” - prekinula me, ovaj put oštrije, a guturalno ‘e’ je, u ovoj verziji, sadržavalo neskrivenu dozu nestrpljenja i agresivnosti. Potom je, sastavljajući palac i kažiprst desne ruke i naglašavajući njima svaki slog, razgovjetno i polagano, izgovorila - “Dooo - daay!”
“Tuesday?” - ispružio sam ruke prema njoj, nudeći joj utorak od srca - “Ma, savršeno mi odgovara. Samo da znam kada da do…”
“Heeeeeeeeee!” - prekinula me, sada bez imalo strpljenja, grčeći šake poput pandži, a potom je iz nje potekla sva sila artikulacija i gestikulacija, svaka slijedeća glasnija i živopisnija od prethodne, označavajući tako neizbježnu, nastupajuću kung-fu ataku na moju malenkost. Dok sam ja prebirao s koje će strane uslijediti udar, omalena je gospođa nekako ipak ovladala sobom, pa je, udahnuvši duboko, i zaokružujući rukama zrak ispred sebe, strpljivo pokušala još jednom - “Doooh - dayyy.“
Tišina.
“Thursday?” - ponudio sam, naposlijetku i bojažljivo, još jedino čega sam se mogao sjetiti. Na pomen četvrtka, njeno se lice ozarilo, a iz nje je poteklo jedno sretno i zadovoljno - “Heeeeee…”
Potom me potapšala po ramenu, pa se odmakla korak od mene. Gledali smo jedno drugo sa olakšanjem, zadovoljni zbog uspješnog sporazumijevanja. Gotovo da smo se mogli i zagrliti, ali smo se ipak oprostili manje srdačno, a više dostojanstveno - ljubaznim osmijesima.
“Hvala, onda, i vidimo se…” - rekoh, hvatajući se za kvaku, stišćući u drugoj ruci ružičasti papirić - “Thursday?“
“Doo-day.” - odgovori ona potvrdno, klimajući glavom i mašući u znak pozdrava.
“Heeee.” - rekoh, i izađoh na ulicu.
* * *
Po košulje odlazim redovno, subotom.
