Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Baš kao što rastanak, po Jesenjinu, novi susret obećava, tako i svaki odlazak u sebi nosi zametak povratka. Svako ko napušta dolinu sjećanja iz koje potiče, nosi sa sobom tajnu povelju o povratku, nepisan ugovor kojeg neće prekršiti, jer tek i samo sa povratkom, svaki taj odlazak dobiva smisao.

To je stoga što smisao ćutimo tamo gdje pripadamo, a pripadamo, prije svega i ponajviše, tlu koje nas je iznjedrilo. Na istom onom mjestu na kom smo spoznali svijet, najlakše ga možemo razumjeti. Na tom mjestu, na kom smo kušali život, najsočniji su nam njegovi sokovi. Zbog toga svako sidro svoje duše baca tamo gdje je prvi put razabrao zrake sunca kroz krošnju platana u jesenje poslijepodne ili posrnuo u februarskoj bljuzgavici, pokušavajući uhvatiti pahuljice na vrh jezika.

Jednom bačeno, to sidro, poput baobabova korijena, ostaje jedini oslonac, jedino uporište u silnim olujama i neverama života, jedino svjetlo u najcrnjem mraku oceana tuđine, jedina zvijezda na nebu prema kojoj možemo okrenuti svoj krhki čamac da bi se vratili onamo odakle smo pošli, u maleni kutak  što ga zovemo svojim domom. Tek kada znamo gdje se i čemu vratiti, mi možemo otići, jer, bez tog znanja, ni odlazak ne bi bio odlazak, no tek besciljno lutanje zabludjelih beskućnika.

I tako… mi odlazimo.

Dalje »

Dotaknuo sam skriveno, meni nepoznato, brtvilo i otvorio slavinu vremena. Ono je poteklo. Kapima, isprva, koje su kao rosa dozrijevale na ustima česme, otkidajući se kad postanu bremenite, jedre i pune sebe . Mogao sam ih, spočetka, izbrojati na prste jedne ruke. Mogao sam svakoj od njih nadjenuti ime i ispratiti je u njenom nehajnom sunovratu u nepovrat. Mogao sam, za svaku od njih, odvojiti tren i umijesiti joj misao sazdanu od radoznalosti, sućuti i nemara, a da ni jedna ne bude nalik prethodnoj, već da svaka bude posebna, da svaka bude dragocjena. Niti za jednu nisam mario.

Onda su kapi postale krupnije. I češće. Sve su se ubrzanije otkidale, jedna za drugom, da više nisam mogao razabrati svaku ponaosob, i nisam mogao razlučiti kada jedna prestaje, a druga se začinje. Nisam im više posvećivao misli, tek nejasnu svjesnost – da su tu i da teku. Prolaze. Mimo mene.

Dalje »

Uljuljkani svježe uspostavljenim moralnim ekvilibrijem i razbaškareni na svome cyber-čardaku, bloggeri marljivo, kao što djeca mijenjaju sličice, međusobno razmjenjuju sitna priznanja, sitne grijehe i sitne skrivene požude, a sve u svjetlu dopuštenog, novouspostavljenog moralnog kodeksa. U takvom zanosu prosječan blogger gubi iz vida činjenicu da naše živote određuju, istodobno ih ograničavajući, ali i olakšavajući, i neki druga pravila. Zakoni, recimo, koji jednako važe u stvarnome, kao i u virtualnome svijetu.

Za razliku od morala, koji je fluidan, određen trenutno važećim, prešutnim dogovorom i namigivanjem desnim okom, zakon je krut, slijep na oba oka, i uvijek isti, barem dok ga ne promijeni neka aman-zaman komplicirana, službena procedura. Za razliku od morala, zakon našem narodu nije na prvom mjestu. U našoj kulturi to je tako, i sigurno postoje dobri razlozi za to. Možda to ima neke veze sa činjenicom da su zakoni uvijek bili nametnuti i tuđi, a moral naš i iznjedren iz duše i vjere, da je pravo češće bilo na strani jačeg, a samo pravda na strani slabijeg, da je zakon svojom krutošću lomio kosti, a moral svojom mehkoćom jačao dušu…
Dalje »

Čovjek je iskren onoliko koliko može podnijeti da mu se obrazi od stida zažare, a da, od silne vreline njihove, ne odvrati pogled u stranu. Nekad i više, ali samo ako nema drugog izbora. Ako ima, granica je tu. Zato je, biće, i zovemo obraz. Obraz je naša predstava o sebi kao o moralnoj osobi, osobi koja je sklopila nepisani pakt sa društvom da će se ponašati onako kako društvo očekuje od svojih pojedinaca, a da će, za uzvrat, od društva dobiti neko poštovanje, ugled, i čast.

Ponad svega, obraz nama samima služi kao svjedožba da znamo razlikovati dobro od zla, da smo ljudi. Zato, nerijetko, obraz i ispadne važniji od života, jer… kakav bi to život bio kojeg neko nije bio u stanju proživjeti kao čovjek. Obraz je, izvjesno, važan u svakom obliku bivstvovanja, pa i onom virtualnom, tim više što nečije prisustvo u virtualnom svijetu biva sve značajnije, pa čak postaje i dio identiteta (ja – blogger). To znači da, nakon prvobitnih izleta u brutalnu iskrenost spram sebe, spram svojih strasti, svojih tajni i svojih nagona, ljudi polako počinju investirati sebe u svoj blog, i na njega prenose dio svojih vrijednosti, uključiv i one moralne. Što čovjek više piše, i što ga se više čita, to on sebi teže dopušta da iznosi stvari koje se protive njegovim vlastitim načelima, koje prkose njegovom ćudoređu, kakvo god ono bilo.
Dalje »

U potku je svakog društva, svake ljudske zajednice, utkana vodilja o produženju postojanja do prividne beskonačnosti, slika beskrajne bujice života koja, sve raskošnija i sve snažnija, nosi u sebi, za svakog od nas, zamamnu ideju neprekinutog trajanja i napretka još dugo nakon što, kao pojedinci, prestanemo postojati.

Stoga u svakom društvu, bez izuzetka, pominjanje onoga što je suprotno postojanju uvijek izaziva jezu i nelagodu. O smrti, a posebno o umiranju, se u većini društava ne razgovara ili je svaki razgovor o tome omeđen strogim pravilima, baš kao što je i sama smrt uokvirena jasno određenim ritualima, koji služe tome da se smrt ograniči i protjera na ivicu kolektivne svijesti kao nešto neizbježno, ali nešto što mi prihvatamo tako što nećemo na to misliti, niti govoriti o tome.
Dalje »

Mu?no je kada te neko ubije uzgred, u groznici svo?enja vlastitih ra?una sa vje?no�?u, kada te samo postojanje dovede na lo�e mjesto u zlu vremenu, pa te bezobzirno hitne u zagrljaj smrti. Gurne u ruke krvoloku koji ti ne?e posvetiti koliko ni misao, jer ?e sve njegove misli biti upravljene ka ciljevima nebeskim, a tvoj posljednji dah ne?e ni o?utjeti. Njega ?e, skupa sa inim posljednjim jecajima, posljednjim rije?ima, i posljednjim izdisajima, pa i onim svojim, razbacati tek kao sjeme iz kog ?e jo� dugo klijati strah.

Jo� je mu?nije kada te, jo� jedared, ubije onaj ko te trebao za�tititi – tvoja dr�ava i tvoja vlast. Kada tvoju krv i tvoj pepeo (jer od kostiju nije ni�ta ostalo) iskoristi za kupovinu jeftinog izgovora kojim ?e pravdati ubijanje drugih uzgrednih, onih koje ?e samo postojanje na lo�em mjestu i u zlu vremenu baciti pod ?izmu an?ela smrti. Kada, u godini rodnoj strahom, o�trica tvog posljednjeg krika bude srp kojim ?e prijetvornici pobrati bogatu �etvu, natrpati je u hambare skupa sa interkontinentalnim projektilima i plutonijumskim glavama, pa njima stra�iti i trovati nara�taje koji tek treba da do?u.

Nikad je nisu previ�e voljeli. Trpili su je tek zato �to su to okolnosti nalagale, a pljeskali su joj mahom iz pristojnosti. Ru�na je, govorili su mu�karci, i svojom ru�no?om prlja ljepotu igre. Mu�kobanjasta je, govorile su �ene, i svojom snagom goni �enstvenost iz bijelog sporta.

I doista, kada se pojavila na me?unarodnoj teniskoj sceni, �trkljasta neugledna djevojka iz komunisti?ke ?ehoslova?ke nije ni?im izazivala pa�nju. Sa busenom sme?e kose koja je lo�e uokvirivala blijedo lice grubih crta skriveno ispod golemih cvikera, sva ?vornovata i �ilava, li?ila je ponajvi�e na Olivera Dragojevi?a kojem je neko nabrzinu promijeno spol, odjenuo �orc, tutnuo reket u ruke i istjerao na teniski teren. Izgledala je zbunjeno i izgubljeno, kao da se protivniku s druge strane mre�e na megdanu zadesila sasvim slu?ajno.

No, taj bi dojam bivao raspr�en sa prvim njenim ubojitim servisom. Od prvog do posljednjeg udarca po �uto-zelenoj loptici, Martina Navr�tilov� je ta?no znala �ta ho?e. �eljela je biti najbolja i znala je kako to ostvariti. A kada je bila najbolja, svijet bi, u ?udu, zastajao i gledao. I pljeskao. Jedino tada bi joj opra�tali to �to nije dio teniskog establishmenta, to �to igra agresivno, uvode?i elemente mu�ke igre u �enski tenis, to �to je ljevakinja, to �to je lezbejka, to �to je vegetarijanka…

Dalje »