Neonarcizam - II
Nebrojeni su ljudski poduhvati, uspjesi i tragedije iza kojih, srda?nog osmijeha i veselo razmahane ru?ice, stoji tek beskrajna ljubav spram samoga sebe. Samoljublje je, spretnije i darovitije od svih neimara, gradilo piramide (?ak i ako su nepostoje?e), otkrivalo kontinente, uspostavljalo, irilo i nitilo carstva.
?astohleplje je na prijestolje uzdiglo i Aleksandra i Julija i Napoleona i Adolfa i sviju ih, potom, satralo u blatu, stjeravi u nitavilo i milione onih koji su mislili da ?e se slava njihovih vo?a preslikati i na njihovim umornim licima i pohabanim odorama. Narcis je vlastitom rukom zapalio Rim i ledenim dahom iz obijesti zamrznuo Scotta nadomak Junog pola.
Njegov se razdragani lik naslu?uje u svim izrazima lica, svim izgovorenim re?enicama, svim dirljivim uzdasima i vjetim borila?kim zahvatima, upisanim na celuloidnu traku, za pam?enje i zabavu. Narcis svojom rukom mae po zraku i udara po tribinama i govornicama, pozvaju?i vas da svoj glas date ba njemu, a potom, u zamra?enim odajama, nagovara mlade djevojke da obnae svoja tijela, a povodljive parove da ovjekovje?e svoje pokuaje u ovladavanju umije?em ljubavi.
Narcis svojeru?no zama?e pero u mastionicu krzmaju?em piscu i primi?e tastaturu neodlu?nom spisatelju. Narcis je taj koji novope?enom bloggeru na uho apu?e zavodljiva imena za novi, uzbudljivi poduhvat, a onom starom navodi prst prema sli?ici za pisanje novog posta. Nai su blogovi, ve?ma, nita drugo do loi, na brzinu sklepani, spomenici vlastitom narcizmu. Sa skoro svakog od njih vapi: Primijeti me! Pro?itaj me! Voli me! Ili me mrzi, samo mi obrati dunu panju!
Pri tome je svaki trik doputen, svaka prevara bezazlena i sebi unaprijed oprotena. Jer, svakome od nas nije nita spustiti se u blato zarad zvjezdanog odbljeska sebe u tu?im o?ima. Napisati neto to ?e izazvati divljenje, ili tek ?u?enje, odobravanje ili ljutnju, to ?e nagnati druge da razmisle, da napiu komentar, da na njega odgovore…
Sve je to tako, doista jeste, ali… ta sad s tim? ?ovjek je sluga vlastitog samoljublja, pa ta? Svako sa svog cyber-prozora vi?e u mrak i niko, pri tom, nikog ne ?uje, pa ta? Ljudska je sudbina, koliko otuna toliko i veli?anstvena. ta je, dakle, bljetavi tren narcizma prije vje?ite tame nitavila? Zar nam se mora i to uskratiti?
Ako bi se to to desilo, ljudsko bi postojanje postalo, s jedne strane, nepodnoljivo svrsishodno i dosadno, a s druge, nepredvidljivo i nedostatno. Ako bismo radili stvari samo da bismo zadovoljili racionalne i konkretne potrebe, veliki dio nae li?nosti bi se pretvorio u puke strojeve, sa desetprocentnim udjelom Mahatme i Majke Tereze. A ako bismo svirali samo kada nam je gut, pisali samo da izrazimo nutarnju dubinu i slikali onda kada nam se boja due poklopi sa bojama godinjih doba, naa bi umjetnost, nae stvaralatvo bilo siromano, rijetko i blijedo. Najve?e umotvorine i najveli?anstvenija dostignu?a ne bi postojala, jer nisu nastala uslijed intrinzi?kih poriva stvaratelja, ve? tek kao puka posljedica ne?ije, moda i bolesne, elje da se dokau pred drugima.
Ja nemam problem da prihvatim narcizam, kako tu?i, tako i svoj (mada radije biram svoj). Ne mogu ga ukinuti, niti to elim. No, ujedno ne elim da mi samoljublje odre?uje kako ?u se osje?ati i kako ?u ivjeti, a to se uvijek desi kada ?ovjek svoj narcizam, izmoren od borbe ili potpuno nesvjestan, ispusti iz podruma. Dugujem drugima, a ponajvie sebi, da budem svjestan koliko narcizam, onaj primitivni, ili neonarcizam, onaj produhovljeni, rukovode mojim postupcima i nadahnjuju moja djela. Pa ?ak i ako nita ne poduzmem, onda barem znam kakve su prilike da ?e mi se ime, jednog dana, na?i uklesano na nekom od bezbrojnih popisa na golemom, prostranom Trgu rtava narcizma.
* * *
Alfie se satima nije odvajao od ogledala bulje?i, ?as zaljubljeno, ?as namrteno, u odraz u ogledalu.
“Alfie!” - dreknem se - “Ne misli li, valjda, da je vrijeme da se malo makne od tog ogledala?”
“A, jok ja.” - odgovori on, ne odvra?aju?i pogleda - “Ne?e uvijek Alfie poputati prvi… iako je pametniji.”
“Kako misli prvi?” - za?udim se - “Pa ta ti, zapravo, ?eka?”
“?ekam da se, evo, ovaj lik, koji ovako uporno blene u mene…” - objasni on - “Makne prvi. Eto, to!”
Jo uvijek ?ekamo…
Photo by MoodSwingeR
