Neonarcizam
U vaseljeni u kojoj zvijezde izgaraju prosto kao ro?endanske prskalice, a planete se ostavljaju kao sitan kusur za pregovara?kim stolom vje?nosti, nai su ivoti nitavni. Nismo ni koliko treptaj vremena, niti zrno postojanja.
Nepodnoljiva teina nepostojanja nam ledenom, postojanom strpljivo?u, priti?e le?a i titi ramena, hinjski nam izmi?e tlo ispod svakog slijede?eg koraka, ili nas, u zlokobnoj tiini ?eka iza prvog ?oka. Svako od nas, pri potpuno bistroj svijesti i zdravoj pameti, odbija biti svjestan svoje prolaznosti i nastupaju?eg nitavila, stoga, ravnoduni, ne govorimo o svojoj prolaznosti, vlastitoj smrti, ili o ivotu u kojem mi ne?emo nita zna?iti koliko ni trenutak nakon to se nae trajanje zavri.
Ne, unato? svemu onome to nas uvjerava u suprotno, mi se, manje ili vie ?vrsto, ali jednako tvrdoglavo i jednako o?ajno, drimo svojih malih zabluda i umiljenih predstava o sebi kao nekome i ne?emu vanom, nezamjenjivom i trajnom. Uostalom, ba nekako tako smo i po?eli.
Svako od nas, naime, po?inje svoje svjesno bivstvovanje sa jednom poptuno druga?ijom predstavom. U naem ranom poimanju univerzuma mi smo, naime, njegovo sredite. ?itav svijet se vrti oko nas, sunce izlazi i zalazi zbog nas, a nai roditelji postoje zbog nas. Ljudi ulaze u nae ivote, a stvari se deavaju nekim ?udnim redoslijedom koji slui kako bi nas usre?io i nama iao na korist. Nae je postojanje neupitno, a pred nama stoji vrijeme koje nije odre?eno kona?nicom. Takvo je, po prilici, poimanje svijeta kada ima godina koliko stane na prste jedne ruke.
Poslije se to shvatanje blagotvornom, ali neumoljivom, rukom stvarnosti preoblikuje i izmijeni. Shvatimo da naa ?udljivost ne moe pokolebati uspon Sunca ka zenitu i njegov smiraj na zapadu, shvatimo da su nai preci i nai potomci, svi odreda, smrtni, pa tako i mi s njima. Pomirimo se s ?injenicom da je naa planeta tek nebitan kami?ak u pokrajnjem sistemu neke sporedne galaksije, svarimo i ?injenicu da naa zemlja, iako mala, nije najvanija na svijetu, prebolimo da nismo najpametniji u razredu, najljepi u komiluku, niti najduhovitiji na derneku.
Sve nas to u?ini odraslim, napravi razumnim i ustoli?i zrelim. Spoznaja o vlastitim dometima i ograni?enjima tako postaje temeljac za rije?i koje ?e se poslije priivati uz nas - pouzdan, odgovoran, sposoban, realan. Naa narcisoidna elja da budemo ba takvi nas, paradoksalno, dovodi do toga da golim rukama zadavimo vlastiti narcizam, bacimo ga u podrum primitivnih poriva, pa ga zabetoniramo armiranim zaboravom.
No, kako slabane ruke razuma nikada ne mogu ubiti niti jedno ?edo koje porodi na prljavi, primitivni um, tako i na narcizam osvane u podrumu tek blago zaguen, sveudilj kaljucaju?i dok, naposlijetku, ne do?e do zraka. Potom se, gledaju?i da ugodi sebi, lijepo razbakari u podrumu, pretvaraju?i ga u raskone odaje prepune ogledala, sve sa reetkastim prozorima kroz koje ?e na unutarnji Narcis, bez naeg znanja, gledati svijet, onda kada mu dosadi diviti se sebi.
Potom ?e, malo pomalo, a opet neosjetno, po?eti izvirivati iz naih misli, naih predstava o sebi, naih odluka i naih poduhvata. S vremenom ?emo za sebe po?eti traiti bolji status, u boljem drutvu, pokuavaju?i posti?i neto posebno i izuzetno, jer smo i sami takvi. Odbijat ?emo se povinovati pravilima, jer pravila su za obi?an puk, ali ne za nas, ovako posebne. Zavest ?emo nekoga samo da bismo se osje?ali bolje ili se sprijateljiti s nekim samo zarad vlastite koristi.
Prijat ?e nam pohvale i uzdasi divljenja, osjetit ?emo se pozvanim da damo miljenje o svemu i sva?emu, a nebitnih ljudi ?emo se sje?ati samo kada nam bude dosadno. Sve ono to ne bude umotano u neskriveno divljenje prema nama ?e nas pogoditi kao omalovaavanje, a svaku kritiku ?emo shvatiti kao izraz ne?ijeg nerazumijevanja ili, jo gore, ljubomore. Potrudit ?emo se da i drugi, s pravom, odaju priznanje naim sposobnostim i uspjehu koji, dodue, jo nismo postigli, ali ga svakako i neporecivo zasluujemo. Ne kao tamo neki ili neka, koji su, moda, postigli ovo ili ono, ali ne zato to su sposobni ve? zato to…
Svako ?e na ovom mjestu zastati i, shvativi neizdrljivost situacije, otvoriti lokot na vratima podruma svoje due. Neki ?e od nas samo pokleknuti i pusiti svog Narcisa da, pompezno i samodopadno, ueta u zdrav razum sa ogledalom u ruci, i od ivota napravi kulise lai i samoobmana. Drugi ?e se odvano zaputiti u podrum i opet rukama pridaviti Narcisa koliko god jako to budu mogli, kupe?i, pri polasku, sa sobom sva ogledala iz podruma.
Narcis ?e se zagrcnuti i, preplaen, nakratko primiriti. Onda ?emo, opet, poslije nekog vremena, uhvatiti sebe kako se, u o?ima druge osobe, zapravo zaljubljujemo u vlastiti odraz, kako nam gode pohvale i kako nam prija pripovijedati vlastite, bercool dogodovtine dok drugi sluaju otvorenih usta. Sjetimo se kako je lijepo kada naa zvijezda punim sjajem sija na drutvenom nebu. U tom slu?aju, nema druge - valja nam opet u podrum. I opet… i opet, svako malo.
Sve dok se na Narcis ne dosjeti da on, zapravo, zasluuje, ni manje, ni vie, ve? spomenik. A mi se, posve slu?ajno, u tom trenutku odlu?imo otvoriti blog.
- nastavit ?e se -
Na slici: Preobraenje Narcisa, S. Dali
