Tajna izlizanih traperica - III
Ogavne no?ne more i tegobni snovi su nas sa svitanjem sa?ekali na javi, a naa je krotka svakodnevnica i?ilila pred iskeenim, izobli?enim licem stvarnosti, i pretvorila se tek u nedostinu elju, u?eni predmet grozni?avog matanja. Ljudi sa strane su se, u tom vaktu, divili nama koji smo tvrdoglavo ustrajavali pri svojim malim ritualima i tabijatima, ne poputaju?i pred nezadrivim haosom i uasom koji nas je obilatio plavio.
Ono to stranci nisu znali tada, a mi im ne moramo re?i ni sada, je prosta ?injenica da su svi ti derneci, svo razmetanje duhovito?u i ljepotom, sve odigrane predstave i odsvirani koncerti, svo istrajavanje i slavljenje sarajevskog duha, bili tek slabani pokuaj da se stvarnosti prkosno, bespomo?no okrenu le?a, da joj se ne gleda u zakrvavljene o?i od kojih se ledi misao, a razum raspada u parampar?ad. Druga?ije se, naprosto, ne bi moglo izdrati posvemanje ludilo, pa je svako od nas, kad bi stigao, krao vrijeme, koristio priliku da u matanja o sasvim obi?nom danu pobjegne kao na najegzoti?niji, daleki tropski otok.
Deavalo se, ponekad, da u dubokim no?nim satima uz treperavu svjetlost tinjalice, na dvanaest volti potraim neku sasvim obi?nu, nebitnu muziku i slu?ajem ugodim tada tek pokrenuti Zid, na kom bih za?uo Karima kako pripovijeda neku od svojih pri?a. Uvijek bih te pri?e posluao sa jednim uhom, pomalo naroguen to opet sluam ne?iju fantaziju, neto to zvu?i kao ne?ije bjekstvo od stvarnosti. Tek na kraju bi mi se prikrala misao da to to su pri?e satkane od fantazije, ne zna?i nuno i da su bjeanje od stvarnosti.
Naprotiv, Karimove su pri?e bile uvijek i nepogreivo o stvarnosti, onako ?udovinoj kakva je bila, kojoj je on suprotstavljao rasko svog introvertnog svijeta, oputeno i smireno, kao to je ?inio sve u ivotu. Upli?u?i vjeto alegoriju i matu, u tradiciji jednog Orwella ili Bradburyja ili, u stripu, Hermanna, Karim se drsko, u lice, rugao nakazi koja se crnom sjenom zlehudo natkrilila nad nama. Nije ustuknuo ni tamo gdje bi mnogi od nas i danas sa jezom zastali, pa joj je ponudio, do u tan?ine razra?en, scenarij vlastite smrti, koji ?e ona, u zagrobnoj tiini, od slova do slova sa sla?u i?itati. I nau?iti napamet.
* * *
Lunjao sam, tog junskog poslijepodneva, po kafani na katu splitskog aerodroma, raspolu?enog uma, raspolu?enog srca i raspolu?ene due, kao i uvijek kada bih u tim vremenima, makar i nakratko, naputao Sarajevo. Najbolji su mi prijatelji u tim trenucima bili vrhovi iznoenih tenisica, u koje sam buljio dok sam se provla?io izme?u stolova. Ugledao sam ga tek na par koraka od sebe.
Bio je stariji, kratke kose, izgledao je ozbiljno, stisnutih usana. Po prvi put. Surovo ga je dlijeto stvarnosti, kao i sve nas, istesalo po svome naho?enju, samo su mu obrazi jo bili bebasti, i, kao i uvijek, jedri i rumeni. Pozdravili smo se, dosluhom i smireno?u poznanika koji u stranome svijetu dijele barem dvije tajne, pa se upustili u hvatanje i spajanje ono malo preostalih kon?i?a pokidane potke ivota. Bijasmo, naime, on i ja, od one davne nakupine loih muzi?ara, jo jedina dvojica koja su ostala u kotlini pakla.
Nakon nekog vremena me je upitao ?ekam li i ja let za Sarajevo, i sje?am se sjene razo?arenja koja je pomra?ila izraz njegovog lica kada sam mu odgovorio da letim za Zagreb. Pourio sam da ga razuvjerim da ne bjeim nikuda, i da ?u, koliko kroz par sedmica, opet biti na istom mjestu, na putu ku?i, ba kao i on. Spo?etka mi nije vjerovao, ali ubrzo se sjena sa njegovog lica otopila, a u glas i pogled vratila prvobitna srda?nost. Rastali smo se sa dogovorom da se na?emo kad se i ja vratim u Sarajevo.
“Potrait ?u te, onda.” - rekao sam na rastanku.
“Vai.” - rekao je on, uz neizbjeno slijeganje ramenima.
“I, Karime…” - zaustio sam, napola okrenut pri polasku, nae sarajevsko, ratno - “?uvaj se.”
Zamiljeno je klimnuo glavnom kao da odvaguje ko zna kakvu mudrost, pa se osmijehnuo u znak pozdrava.
Tek sam se kasnije, sjetio da sam ga, zapravo, elio upitati da li je nastavio lupati po bubnjevima i da li jo uvijek lupa ‘onako’, dlanovima, za svoju duu, mada sam iz izlizanih traperica i sam mogao naslutiti odgovor. Ah, dobro, pomislio sam, gledaju?i odsutno kroz prozor aviona koji se vinuo u nebo sa piste pored Kozjaka, eto o ?emu ?emo razgovarati kad se idu?i put vidimo.
U Sarajevo sam se vratio krajem augusta.
* * *
Negdje u raskupusanom tefteru mog pretrpanog, prezauzetog, a nedostojnog uma, jo uvijek mi stoji zapisano da potraim Karima kada se vratim. I ja, evo, ve? deset, jedanaest godina, nemam snage da izbriem taj redak upisan plavom hemijskom moje uzgredne misli i strah me je da, pod udarcima vremena i zaborava, iz njega ne i?ezne i posljednji trag plavetnila kao sa Karimovih traperica pod udarcima dlanova u ratimanoj dje?a?koj svirci. Pa ga, ponekad, u snovima podebljam.
Za K.Z. (1971. - 1995.)
