Tajna izlizanih traperica - II
Olakanju koje smo osjetili nakon to smo odloili instrumente i sili sa pozornice je bila ravna jedino jo radost publike zbog toga to je naa dernjava, naposlijetku, prestala. Nije nas zanimalo ta su nam drugi imali za re?i, niti da li se nekima, ipak, svidjela naa svirka; svoju smo presudu sebi donijeli sami. Iskrali smo se iz CDA nakon to je presahnuo amor posljednjih posjetilaca, spustili se niz Bjelave i razili u prohladnoj no?i, svako na svoju stranu.
Vie nikada nismo svirali skupa.
Putanje naih ivota su se ukrstile te jeseni tek na par sedmica i potom nas, za ruku, povele opet u razli?itim pravcima. Sretali bismo se tek sa mijenama godinjih doba ili u sitnim satima prezrelih, zamrlih sarajevskih derneka. Karima sam, s vremena na vrijeme, susretao na ulici i uvijek je, uz neizbjenu vijetnamku, nosio traperice, izlizane iznad koljena. Pogled mu je uvijek, suenih vje?a, bludio neduda neodre?eno, naprijed, a u ruci je ?esto stiskao smotuljak papira, s kojim je, zakleo bih se, onako iz dosade i navike, i dalje lupao po koljenima, onda kada je bio siguran da ga niko ne gleda.
