Tajna izlizanih traperica - I
“Evo, doveo sam bubnjara.” - ispalio je D. slavodobitno s vrata, nakon to se sedmicama hvastao da ?e na probe dovesti nekog ’sposobnog i pouzdanog momka’, nekoga ko ?e ne samo dobro odlupati taj na nesretni pokuaj svirke, nego se i savreno uklopiti u filozofiju naeg muzi?kog izri?aja, togod to zna?ilo u tadanjoj poplavi sarajevskih muzi?kih pokuaja. U mra?nom hodniku, iza njega se mekoljila visoka, pogurena prilika, bubnjar valjda, strpljivo ?ekaju?i da zakora?i u moju sobu koja je tih dana sluila kao nae okupljalite i mjesto za posljednje, ratimane probe pred nastup.
“Ovo je Karim.” - rekao je D., predstavljaju?i nam dje?arca crne, kutrave kose i rumenih obraza, podsmjeljivo dodavi aokom kulturnjaka iz Prve gimnazije - “Karim babun.”
Nadimak, kojeg je na novope?eni bubnjar ‘zaradio’ jo u prvom razredu zbog zbog svojih duga?kih ruku, obraza jedrih poput jabuka i vje?ito razjapljenih usta, posljedice nekog zaboravljenog, tre?eg krajnika, Karima nije ni najmanje pogodio. Umjesto toga on je, nezainteresiranim slijeganjem ramena, ovu opasku dobro?udno stresao sa sebe, pozdravio se s nama i zavalio se na trosjed.
“Karime… ovaj…” - zapo?eo sam nesigurno svoje pitanje, jo uvijek negdje na granici ?u?enja i nevjerice - “A gdje su ti bubnjevi?”
“Nemam ja bubnjeve.” - odgovorio je ljubazno, mirkaju?i o?ima, pa se lupio po izlizanim trapericama, sa kojih su odavno izblijedjeli tragovi plave boje - “Ovako ?u ja to.”
Nisam vie nita rekao, samo sam ljutitim pogledom prostrijelio D., a on se smjesta prihvatio zadatka da, svojom rje?ito?u, pojasni kako prisustvo bubnjeva na probama, zapravo, nije prijeko potrebno i kako je dovoljno da Karim samo ?uje kako zvu?i naa svirka, da pohvata ritmove i prelaze, pa ?e sve u pravom trenutku do?i na svoje mjesto.
To to mi, do samog nastupa, ne?emo ?uti niti jedan udar doboa, ni imati uhodanu ritam-sekciju, u toj se pri?i nije ?inilo bitnim. Vidno razo?aran, zaelio sam da ta isprazna pri?a doista bude istinita, jer drugog izbora ionako vie nismo imali.
Karim je, dodue, sa sobom imao palice, pa ih je spremno podigao u vis i lupio jednu od drugu ta?no ?etiri puta, zadavi time ritam nae prve pjesme. Potom se, iz sve snage, stao lupati po svojim trapericama, iz kojih se doslovce po?ela dizati praina. Mi smo ga, slu?eni, pokuali slijediti kao ?opor ucviljenih pasa, trude?i se da iz Karimovih udaraca po njegovim koljenima o?ima i?itamo metronom nae pjesme, jer uima, od silnog pratanja gitara, nismo mogli razabrati nikakav ritam.
Tako je izgledala sve i jedna naa pjesma, tako se odvijala sve i jedna naa proba. Mi smo unezvjereno pogledom pokuavali pohvatati pokrete tapi?a od javorovine u Karimovim rukama, zamiljaju?i reski, odrjeiti beat doboa kada bi tapi?ma okidao po izlizanom platnu traperica, i zvonko cilikanje ?inela kada bi palicama zamahnuo naprazno, gore po zraku. Karim je, za to vrijeme, otvorenih usta i stisnutih vje?a kiljio negdje preda se, leerno slijede?i svoj unutranji ritam, koji mi nikako nismo mogli ?uti.
Naposlijetku smo ga ?uli, ali je to bilo tek na pozornici.
Prvo su se, pod jarkim svjelima obasjanoj pozornici i kroz amorom ispunjenu dvoranu, za?ula ?etiri dobro poznata udarca drveta o drvo, a mi smo ?vrsto zgrabili svoje instrumente odlu?ni da mo?no otpraimo to to smo spremili. I doista, po?eli smo estoko, onoliko koliko smo bili uvjebani i eljni svirke, ali je sa pozornice u publiku, zakleo bih se, dopiralo samo neuskla?eno zapomaganje netom odranih ma?aka, pra?eno ne?ijim lupanjem po starim, napuklim limenim kantama.
?im je Karim po?eo stameno udarati po crnom, isluenom Ludwigu, mi smo se u trenu pogubili i prekasno shvatili da smo njegov ritam nau?ili gledati, a ne sluati. Problem je bio u tome to je Karim sa bubnjevima grmio iza naih le?a, a mi smo morali gledati naprijed, u publiku. Ja sam se, u jednom trenutku, uspio okrenuti iza sebe i ugledati Karima kako oputeno, dobro?udno, a opet svom silinom, udara po raspetim membranama i bronzanim tanjirima, ne tede?i ni sebe, ni njih. No, pri svemu tome on je i dalje, stisnutih vje?a i otvorenih usta, kiljio negdje preda se i, lagano njiu?i glavom, pratio svoj isti, tajni ritam, onaj koji je ovamo prenio sa svojih, od dlanova izblijedjelih, traperica.
Okrenuvi se naprijed, prema vru?em bljetavilu reflektora, sklopio sam o?i i pred sobom zamislio Karima kako, umjesto po bubnjevima, lupa po svojim koljenima, istjeruju?i iz isprane tkanine i posljednje tragove indiga. Tek sa tom slikom pred o?ima sam mogao uklopiti ono to mi je do tada, bez ikakvog reda i smisla, odzvanjalo u uima i proniknuti u ritam koji je Karim slijedio. ?im se u?vrstila ritam-sekcija i naa svirka se, koliko-toliko, popravila, pa je tih par pjesama naeg prvog nastupa prolo manje neslavno nego to se to, u samom po?etku, moglo naslutiti.
- nastavit ?e se -
