Tajna izlizanih traperica - I
“Evo, doveo sam bubnjara.” - ispalio je D. slavodobitno s vrata, nakon to se sedmicama hvastao da ?e na probe dovesti nekog ’sposobnog i pouzdanog momka’, nekoga ko ?e ne samo dobro odlupati taj na nesretni pokuaj svirke, nego se i savreno uklopiti u filozofiju naeg muzi?kog izri?aja, togod to zna?ilo u tadanjoj poplavi sarajevskih muzi?kih pokuaja. U mra?nom hodniku, iza njega se mekoljila visoka, pogurena prilika, bubnjar valjda, strpljivo ?ekaju?i da zakora?i u moju sobu koja je tih dana sluila kao nae okupljalite i mjesto za posljednje, ratimane probe pred nastup.
“Ovo je Karim.” - rekao je D., predstavljaju?i nam dje?arca crne, kutrave kose i rumenih obraza, podsmjeljivo dodavi aokom kulturnjaka iz Prve gimnazije - “Karim babun.”
Nadimak, kojeg je na novope?eni bubnjar ‘zaradio’ jo u prvom razredu zbog zbog svojih duga?kih ruku, obraza jedrih poput jabuka i vje?ito razjapljenih usta, posljedice nekog zaboravljenog, tre?eg krajnika, Karima nije ni najmanje pogodio. Umjesto toga on je, nezainteresiranim slijeganjem ramena, ovu opasku dobro?udno stresao sa sebe, pozdravio se s nama i zavalio se na trosjed.
