Looking Back… Over My Shoulder
“Hajde ostavi ovu pjesmu do kraja, molim te!” - rekla je, sklopljenih očiju, neka davna djevojka, njišući glavom skupa sa jednoličnim, hipnotizirajućim drum’n'bass sekvencama.
“Zašto?” - upitao sam, zaustavljajući ruku nadomak okruglog srebrenastog dugmeta, a obrve su mi zaigrale, napola radoznalo, napola podmješljivo - “Podsjeća te na nekoga?”
“Mhm.” - promrmljala je, već odlutavši u sjećanja, a bosa je stopala nehajno položila na vrelu površinu pretinca ispred svoga sjedišta. Nježni, ogoljeni zglavci su se bjelasali na popodnevnom suncu, a listove joj je ljubomorno skrivalo grubo sukno vojničkih hlača.
“Hm, da li to znači da te pjesme uvijek podsjećaju na nekoga?” - upitao sam, mijenjajući brzinu. Golemi je bijeli terenac strpljivo savladavao krivine, slijedeći obalu dolje prema jugu.
“Aha.” - odgovorila je, a pjesmi je polako curio posljednji, četvrti minut - “Skoro uvijek. Ljude pamtim po pjesmama… Ili pjesme po ljudima, nisam sasvim sigurna. A nije ni bitno.”
“Nije.” - odgovorio sam, okrećući glavu prema njoj - “Ali time pjesmi oduzimaš njenu autentičnu, unutrašnju ljepotu… ako služi tek tome da te podsjeća na nekoga.”
“Zar ima nešto loše u tome?” - upitala me začuđeno - “Zar ne možeš istovremeno i slušati pjesmu i sjećati se nekoga?”
“Naravno da nema ništa loše i svakako da možeš.” - odvratio sam, saplićući se o vlastite riječi - “No, onda pjesma gubi od svoje sadašnjosti. Ne možeš uživati u njoj sada, u punoj mjeri osjetiti pjesmu u ovom trenutku, ako ti ona raspoloženje uvijek oboji prošlošću.”
“Šta me briga? Ja baš volim miješati boje sjećanja i stvarnosti onako kako meni odgovara.” - razvukla je usne u osmijeh, lijeno, neodoljivo - “Neka svako bira zašto će pamtiti svoje pjesme i na koga će ga one sjećati.”
Slegnuo sam ramenima kao da se na to nema ništa dodati, a nove su pjesme, jedna za drugom, njoj prizivale neka druga sjećanja, a meni uljepšavale sadašnjost. Sunce je izgaralo rumenilom i posrtalo ka zapadu. Sjene su, osokoljene, izmilile ispod drveća i stijena, osvajajući crnilom dalmatinski kras.
“Čekaj!” - dosjetio sam se, prekidajući šutnju - “Ako već ljude pamtiš po pjesmama, da li to znači da ćeš tako, po nekoj pjesmi, upamtiti i mene?”
“Aha.” - odgovorila je neodređeno.
“Po kojoj?” - upitao sam radoznalo, već redajući u mislima niz antologijskih, urbanih muzičkih trajnica, koje bi bile dostojne toga da je, godinama potom, podsjete na mene.
“Hm…” - zamislila se, napućivši usne - “Ne znam zašto, ali pamtit ću te po Over My Shoulder… onoj od Mike & the Mechanics.”
“Molim?!” - trznuo sam se, gotovo uvrijeđeno - “Ali… kako to? Pa ja to ni ne slušam!”
“Pa, dobro.” - odgovorila je, zatečena - “Ali jednom si nešto govorio o njima dok smo slušali tu pjesmu, i tako… ostalo mi u sjećanju.”
“Ali ja se ne sjećam ni da smo ti i ja ikad slušali tu pjesmu!” - bunio sam se - “Uostalom, Mike & the Mechanics… ne postoje. To je tek projekat, nečija dokona razbibriga…”
“Pa, šta ja tu mogu?” - odgovorila je snuždeno - “Nisam ja birala po čemu ću te pamtiti.”
“Ma znam.” - uzdahnuo sam, mireći se s tim i gledajući ispred sebe, u cestu koja je vijugala u sumrak.
Tek sam mnogo kasnije, prevrćući se u bijeloj postelji u sparnoj ljetnoj noći, shvatio da nikada, nikome ne možeš prodati jeftinu i lažnu predstavu o sebi, makar je brižljivo godinama gradio i dorađivao filigranskom rukom prevaranta. Ljudi te nikada neće pamtiti po onome po čemu bi ti htio, već će se uvijek potkrasti nehotična riječ, oteti uzdah, izmamljen pogled, zaboravljeno obećanje ili slučajan dodir, koji će se urezati u nečije sjećanje i zauvijek skrasiti uz tvoje ime. Jedino što možeš uraditi po tom pitanju jeste stalno živjeti onako kako bi želio biti upamćen, nadajući se da ćeš tako prevariti ljude da te upamte po dobru, po blagom osmijehu, po riječima utjehe, po neutaživim strastima, po istinskoj ljubavi. Ali, to onda i nije neka prevara, zar ne?
Okrenuo sam se prema njoj i, zahvalan zbog ovog saznanja, poljubio je, usnulu, u čelo. Disala je duboko i spokojno i ne vjerujem da je, sve i da je htjela, mogla osjetiti taj poljubac. Slijedećeg dana, naši životi su se rukovali, i svako je otišao na svoju stranu, slijediti svoju stazu, stazu na kojoj nije bilo ispisano ime onog drugog.
Ona je otišla upoznavati neke nove ljude i slušati neke nove pjesme po kojima će ih pamtiti.
Ja, i dalje, pjesme slušam samo zbog njihove unutrašnje ljepote, zbog njihove veličanstvenosti u sadašnjosti.
Ja, i dalje, ne dam da me prošlost iz pjesama prozove u mraku i da me natjera da se, preko ramena, osvrnem za njom.
Ja, i dalje, samo loše lažem.
blues:(
Comment by catcher | 17/04/2007.