Nebrojeni su ljudski poduhvati, uspjesi i tragedije iza kojih, srda?nog osmijeha i veselo razmahane ru?ice, stoji tek beskrajna ljubav spram samoga sebe. Samoljublje je, spretnije i darovitije od svih neimara, gradilo piramide (?ak i ako su nepostoje?e), otkrivalo kontinente, uspostavljalo, irilo i nitilo carstva.
?astohleplje je na prijestolje uzdiglo i Aleksandra i Julija i Napoleona i Adolfa i sviju ih, potom, satralo u blatu, stjeravi u nitavilo i milione onih koji su mislili da ?e se slava njihovih vo?a preslikati i na njihovim umornim licima i pohabanim odorama. Narcis je vlastitom rukom zapalio Rim i ledenim dahom iz obijesti zamrznuo Scotta nadomak Junog pola.
Njegov se razdragani lik naslu?uje u svim izrazima lica, svim izgovorenim re?enicama, svim dirljivim uzdasima i vjetim borila?kim zahvatima, upisanim na celuloidnu traku, za pam?enje i zabavu. Narcis svojom rukom mae po zraku i udara po tribinama i govornicama, pozvaju?i vas da svoj glas date ba njemu, a potom, u zamra?enim odajama, nagovara mlade djevojke da obnae svoja tijela, a povodljive parove da ovjekovje?e svoje pokuaje u ovladavanju umije?em ljubavi.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 31. Aug. 2006. u 22:03 |
Nesvrstano |
Nema komentara
U vaseljeni u kojoj zvijezde izgaraju prosto kao ro?endanske prskalice, a planete se ostavljaju kao sitan kusur za pregovara?kim stolom vje?nosti, nai su ivoti nitavni. Nismo ni koliko treptaj vremena, niti zrno postojanja.
Nepodnoljiva teina nepostojanja nam ledenom, postojanom strpljivo?u, priti?e le?a i titi ramena, hinjski nam izmi?e tlo ispod svakog slijede?eg koraka, ili nas, u zlokobnoj tiini ?eka iza prvog ?oka. Svako od nas, pri potpuno bistroj svijesti i zdravoj pameti, odbija biti svjestan svoje prolaznosti i nastupaju?eg nitavila, stoga, ravnoduni, ne govorimo o svojoj prolaznosti, vlastitoj smrti, ili o ivotu u kojem mi ne?emo nita zna?iti koliko ni trenutak nakon to se nae trajanje zavri.
Ne, unato? svemu onome to nas uvjerava u suprotno, mi se, manje ili vie ?vrsto, ali jednako tvrdoglavo i jednako o?ajno, drimo svojih malih zabluda i umiljenih predstava o sebi kao nekome i ne?emu vanom, nezamjenjivom i trajnom. Uostalom, ba nekako tako smo i po?eli.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 28. Aug. 2006. u 22:20 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Ogavne no?ne more i tegobni snovi su nas sa svitanjem sa?ekali na javi, a naa je krotka svakodnevnica i?ilila pred iskeenim, izobli?enim licem stvarnosti, i pretvorila se tek u nedostinu elju, u?eni predmet grozni?avog matanja. Ljudi sa strane su se, u tom vaktu, divili nama koji smo tvrdoglavo ustrajavali pri svojim malim ritualima i tabijatima, ne poputaju?i pred nezadrivim haosom i uasom koji nas je obilatio plavio.
Ono to stranci nisu znali tada, a mi im ne moramo re?i ni sada, je prosta ?injenica da su svi ti derneci, svo razmetanje duhovito?u i ljepotom, sve odigrane predstave i odsvirani koncerti, svo istrajavanje i slavljenje sarajevskog duha, bili tek slabani pokuaj da se stvarnosti prkosno, bespomo?no okrenu le?a, da joj se ne gleda u zakrvavljene o?i od kojih se ledi misao, a razum raspada u parampar?ad. Druga?ije se, naprosto, ne bi moglo izdrati posvemanje ludilo, pa je svako od nas, kad bi stigao, krao vrijeme, koristio priliku da u matanja o sasvim obi?nom danu pobjegne kao na najegzoti?niji, daleki tropski otok.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 21. Aug. 2006. u 22:10 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Olakanju koje smo osjetili nakon to smo odloili instrumente i sili sa pozornice je bila ravna jedino jo radost publike zbog toga to je naa dernjava, naposlijetku, prestala. Nije nas zanimalo ta su nam drugi imali za re?i, niti da li se nekima, ipak, svidjela naa svirka; svoju smo presudu sebi donijeli sami. Iskrali smo se iz CDA nakon to je presahnuo amor posljednjih posjetilaca, spustili se niz Bjelave i razili u prohladnoj no?i, svako na svoju stranu.
Vie nikada nismo svirali skupa.
Putanje naih ivota su se ukrstile te jeseni tek na par sedmica i potom nas, za ruku, povele opet u razli?itim pravcima. Sretali bismo se tek sa mijenama godinjih doba ili u sitnim satima prezrelih, zamrlih sarajevskih derneka. Karima sam, s vremena na vrijeme, susretao na ulici i uvijek je, uz neizbjenu vijetnamku, nosio traperice, izlizane iznad koljena. Pogled mu je uvijek, suenih vje?a, bludio neduda neodre?eno, naprijed, a u ruci je ?esto stiskao smotuljak papira, s kojim je, zakleo bih se, onako iz dosade i navike, i dalje lupao po koljenima, onda kada je bio siguran da ga niko ne gleda.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 17. Aug. 2006. u 22:02 |
Nesvrstano |
Nema komentara
“Evo, doveo sam bubnjara.” - ispalio je D. slavodobitno s vrata, nakon to se sedmicama hvastao da ?e na probe dovesti nekog ’sposobnog i pouzdanog momka’, nekoga ko ?e ne samo dobro odlupati taj na nesretni pokuaj svirke, nego se i savreno uklopiti u filozofiju naeg muzi?kog izri?aja, togod to zna?ilo u tadanjoj poplavi sarajevskih muzi?kih pokuaja. U mra?nom hodniku, iza njega se mekoljila visoka, pogurena prilika, bubnjar valjda, strpljivo ?ekaju?i da zakora?i u moju sobu koja je tih dana sluila kao nae okupljalite i mjesto za posljednje, ratimane probe pred nastup.
“Ovo je Karim.” - rekao je D., predstavljaju?i nam dje?arca crne, kutrave kose i rumenih obraza, podsmjeljivo dodavi aokom kulturnjaka iz Prve gimnazije - “Karim babun.”
Nadimak, kojeg je na novope?eni bubnjar ‘zaradio’ jo u prvom razredu zbog zbog svojih duga?kih ruku, obraza jedrih poput jabuka i vje?ito razjapljenih usta, posljedice nekog zaboravljenog, tre?eg krajnika, Karima nije ni najmanje pogodio. Umjesto toga on je, nezainteresiranim slijeganjem ramena, ovu opasku dobro?udno stresao sa sebe, pozdravio se s nama i zavalio se na trosjed.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 15. Aug. 2006. u 22:00 |
Nesvrstano |
Nema komentara
“Hajde ostavi ovu pjesmu do kraja, molim te!” - rekla je, sklopljenih očiju, neka davna djevojka, njišući glavom skupa sa jednoličnim, hipnotizirajućim drum’n'bass sekvencama.
“Zašto?” - upitao sam, zaustavljajući ruku nadomak okruglog srebrenastog dugmeta, a obrve su mi zaigrale, napola radoznalo, napola podmješljivo - “Podsjeća te na nekoga?”
“Mhm.” - promrmljala je, već odlutavši u sjećanja, a bosa je stopala nehajno položila na vrelu površinu pretinca ispred svoga sjedišta. Nježni, ogoljeni zglavci su se bjelasali na popodnevnom suncu, a listove joj je ljubomorno skrivalo grubo sukno vojničkih hlača.
“Hm, da li to znači da te pjesme uvijek podsjećaju na nekoga?” - upitao sam, mijenjajući brzinu. Golemi je bijeli terenac strpljivo savladavao krivine, slijedeći obalu dolje prema jugu.
“Aha.” - odgovorila je, a pjesmi je polako curio posljednji, četvrti minut - “Skoro uvijek. Ljude pamtim po pjesmama… Ili pjesme po ljudima, nisam sasvim sigurna. A nije ni bitno.”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 4. Aug. 2006. u 21:56 |
Nesvrstano |
1 komentar
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
