Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Nebrojeni su ljudski poduhvati, uspjesi i tragedije iza kojih, srda?nog osmijeha i veselo razmahane ru?ice, stoji tek beskrajna ljubav spram samoga sebe. Samoljublje je, spretnije i darovitije od svih neimara, gradilo piramide (?ak i ako su nepostoje?e), otkrivalo kontinente, uspostavljalo, �irilo i ni�tilo carstva.

?astohleplje je na prijestolje uzdiglo i Aleksandra i Julija i Napoleona i Adolfa i sviju ih, potom, satralo u blatu, stjerav�i u ni�tavilo i milione onih koji su mislili da ?e se slava njihovih vo?a preslikati i na njihovim umornim licima i pohabanim odorama. Narcis je vlastitom rukom zapalio Rim i ledenim dahom iz obijesti zamrznuo Scotta nadomak Ju�nog pola.

Njegov se razdragani lik naslu?uje u svim izrazima lica, svim izgovorenim re?enicama, svim dirljivim uzdasima i vje�tim borila?kim zahvatima, upisanim na celuloidnu traku, za pam?enje i zabavu. Narcis svojom rukom ma�e po zraku i udara po tribinama i govornicama, pozvaju?i vas da svoj glas date ba� njemu, a potom, u zamra?enim odajama, nagovara mlade djevojke da obna�e svoja tijela, a povodljive parove da ovjekovje?e svoje poku�aje u ovladavanju umije?em ljubavi.

Dalje »

U vaseljeni u kojoj zvijezde izgaraju prosto kao ro?endanske prskalice, a planete se ostavljaju kao sitan kusur za pregovara?kim stolom vje?nosti, na�i su �ivoti ni�tavni. Nismo ni koliko treptaj vremena, niti zrno postojanja.

Nepodno�ljiva te�ina nepostojanja nam ledenom, postojanom strpljivo�?u, priti�?e le?a i ti�ti ramena, hinjski nam izmi?e tlo ispod svakog slijede?eg koraka, ili nas, u zlokobnoj ti�ini ?eka iza prvog ?o�ka. Svako od nas, pri potpuno bistroj svijesti i zdravoj pameti, odbija biti svjestan svoje prolaznosti i nastupaju?eg ni�tavila, stoga, ravnodu�ni, ne govorimo o svojoj prolaznosti, vlastitoj smrti, ili o �ivotu u kojem mi ne?emo ni�ta zna?iti koliko ni trenutak nakon �to se na�e trajanje zavr�i.

Ne, unato? svemu onome �to nas uvjerava u suprotno, mi se, manje ili vi�e ?vrsto, ali jednako tvrdoglavo i jednako o?ajno, dr�imo svojih malih zabluda i umi�ljenih predstava o sebi kao nekome i ne?emu va�nom, nezamjenjivom i trajnom. Uostalom, ba� nekako tako smo i po?eli.
Dalje »

Ogavne no?ne more i tegobni snovi su nas sa svitanjem sa?ekali na javi, a na�a je krotka svakodnevnica i�?ilila pred iske�enim, izobli?enim licem stvarnosti, i pretvorila se tek u nedosti�nu �elju, �u?eni predmet grozni?avog ma�tanja. Ljudi sa strane su se, u tom vaktu, divili nama koji smo tvrdoglavo ustrajavali pri svojim malim ritualima i tabijatima, ne popu�taju?i pred nezadr�ivim haosom i u�asom koji nas je obilatio plavio.

Ono �to stranci nisu znali tada, a mi im ne moramo re?i ni sada, je prosta ?injenica da su svi ti derneci, svo razmetanje duhovito�?u i ljepotom, sve odigrane predstave i odsvirani koncerti, svo istrajavanje i slavljenje sarajevskog duha, bili tek slaba�ni poku�aj da se stvarnosti prkosno, bespomo?no okrenu le?a, da joj se ne gleda u zakrvavljene o?i od kojih se ledi misao, a razum raspada u parampar?ad. Druga?ije se, naprosto, ne bi moglo izdr�ati posvema�nje ludilo, pa je svako od nas, kad bi stigao, krao vrijeme, koristio priliku da u ma�tanja o sasvim obi?nom danu pobjegne kao na najegzoti?niji, daleki tropski otok.

Dalje »

Olak�anju koje smo osjetili nakon �to smo odlo�ili instrumente i si�li sa pozornice je bila ravna jedino jo� radost publike zbog toga �to je na�a dernjava, naposlijetku, prestala. Nije nas zanimalo �ta su nam drugi imali za re?i, niti da li se nekima, ipak, svidjela na�a svirka; svoju smo presudu sebi donijeli sami. Iskrali smo se iz CDA nakon �to je presahnuo �amor posljednjih posjetilaca, spustili se niz Bjelave i razi�li u prohladnoj no?i, svako na svoju stranu.

Vi�e nikada nismo svirali skupa.

Putanje na�ih �ivota su se ukrstile te jeseni tek na par sedmica i potom nas, za ruku, povele opet u razli?itim pravcima. Sretali bismo se tek sa mijenama godi�njih doba ili u sitnim satima prezrelih, zamrlih sarajevskih derneka. Karima sam, s vremena na vrijeme, susretao na ulici i uvijek je, uz neizbje�nu vijetnamku, nosio traperice, izlizane iznad koljena. Pogled mu je uvijek, su�enih vje?a, bludio neduda neodre?eno, naprijed, a u ruci je ?esto stiskao smotuljak papira, s kojim je, zakleo bih se, onako iz dosade i navike, i dalje lupao po koljenima, onda kada je bio siguran da ga niko ne gleda.

Dalje »

“Evo, doveo sam bubnjara.” – ispalio je D�. slavodobitno s vrata, nakon �to se sedmicama hvastao da ?e na probe dovesti nekog ’sposobnog i pouzdanog momka’, nekoga ko ?e ne samo dobro odlupati taj na� nesretni poku�aj svirke, nego se i savr�eno uklopiti u filozofiju na�eg muzi?kog izri?aja, �togod to zna?ilo u tada�njoj poplavi sarajevskih muzi?kih poku�aja. U mra?nom hodniku, iza njega se me�koljila visoka, pogurena prilika, bubnjar valjda, strpljivo ?ekaju?i da zakora?i u moju sobu koja je tih dana slu�ila kao na�e okupljali�te i mjesto za posljednje, ra�timane probe pred nastup.

“Ovo je Karim.” – rekao je D�., predstavljaju?i nam dje?arca crne, ku�trave kose i rumenih obraza, podsmje�ljivo dodav�i �aokom kulturnjaka iz Prve gimnazije – “Karim babun.”

Nadimak, kojeg je na� novope?eni bubnjar ‘zaradio’ jo� u prvom razredu zbog zbog svojih duga?kih ruku, obraza jedrih poput jabuka i vje?ito razjapljenih usta, posljedice nekog zaboravljenog, tre?eg krajnika, Karima nije ni najmanje pogodio. Umjesto toga on je, nezainteresiranim slijeganjem ramena, ovu opasku dobro?udno stresao sa sebe, pozdravio se s nama i zavalio se na trosjed.

Dalje »

“Hajde ostavi ovu pjesmu do kraja, molim te!” – rekla je, sklopljenih očiju, neka davna djevojka, njišući glavom skupa sa jednoličnim, hipnotizirajućim drum’n'bass sekvencama.

“Zašto?” – upitao sam, zaustavljajući ruku nadomak okruglog srebrenastog dugmeta, a obrve su mi zaigrale, napola radoznalo, napola podmješljivo – “Podsjeća te na nekoga?”

“Mhm.” – promrmljala je, već odlutavši u sjećanja, a bosa je stopala nehajno položila na vrelu površinu pretinca ispred svoga sjedišta. Nježni, ogoljeni zglavci su se bjelasali na popodnevnom suncu, a listove joj je ljubomorno skrivalo grubo sukno vojničkih hlača.

“Hm, da li to znači da te pjesme uvijek podsjećaju na nekoga?” – upitao sam, mijenjajući brzinu. Golemi je bijeli terenac strpljivo savladavao krivine, slijedeći obalu dolje prema jugu.

“Aha.” – odgovorila je, a pjesmi je polako curio posljednji, četvrti minut – “Skoro uvijek. Ljude pamtim po pjesmama… Ili pjesme po ljudima, nisam sasvim sigurna. A nije ni bitno.”

Dalje »