Zemlja bez sjena
Canarsie Indijanci su ga zvali Narrioch, zemlja bez sjena. Valjda zbog toga to nigdje na cijelom otoku nije bilo drveta pod ?iju se sjenu moglo skloniti od ljetnjeg sunca koje bi nesmiljeno prilo po ?itav dan, sve dok sa uarenog pijeska ne bi od ?ovjeka pobjegla i njegova vlastita sjena.
Holan?ani su ga, osmatravi durbinima sa svojih barki bezbrojne ze?eve kako skaku?u po okolnom bunju i niskom rastinju iza plae, prozvali Conyne Eylandt, otok ze?eva.
Na njegovim je obalama Lady Moody 1645. utemeljila prvu, enskom rukom vo?enu, komunu u Novome svijetu. Dvadesetak su godina godina, potom, i komuna i otok kuburili s neizvjesno?u opstanka, da bi, naposlijetku, ?itavo podru?je, skupa s Novim Amsterdamom, potpalo pod britansku upravu. U to je vrijeme i otok postao poznat pod svojim dananjim imenom – Coney Island.
Slijede?ih je stotinu i pedeset godina otok proveo kao usnula mo?varna pustopoljina i izletite rijetkih lovaca, a onda je oko 1830. na njemu izgra?ena gostiona, me?u ?ije su se prve goste upisali oblinji pirati i razbojnici, koji su na oblinjoj plai ukopali dio svoga plijena. Time je i svrha Coney Islanda bila predodre?ena za naredna dva stolje?a – uto?ite za one eljne odmora, jeftinih uzbu?enja i zakonski upitne zabave. Kada je zimska oluja, desetak godina kasnije, iz pijeska iznjedrila ve? zaboravljeno gusarsko blago, a svjetina nagrnula da, mjesecima iza toga, prekopava plau, provod za narodne mase je naao svoje mjesto na mapi. I svoje ime.
Ne ?udi stoga to je prvo kupalite u ovom dijelu svijeta otvoreno ba tu. Uz plae, na kojima je kupanje bilo doputeno samo u prikladnim kupa?im kostimima, ispredenim od vune i tekim po nekoliko kilograma, nikle su prve pivnice i paviljoni. Nakon toga su nikla svratita, pa hoteli, da bi, postavljanjem daskama poplo?anog etalita (boardwalk) i prvih vrteki, Coney Island dobio svoje kona?ne obrise.
Danju je na njemu predah nalazio poten, radni svijet, bjee?i parobrodom iz uzavrelog grada. No?u bi, pak, otokom zavladao polusvijet, koji ga je, barem do slijede?eg jutra, pretvarao u carstvo prostitucije i kocke. Svako je, tih godina, na Coney Islandu nalazio svoju iluziju, svoju arenu lau – djeca su uivala u kupanju, luna-parkovima, cirkusima, hrenovkama i e?ernoj vuni, njihovi roditelji u konjskim trkama, neobaveznoj pri?i i dobroj hrani, a no?ne ptice u loem alkoholu, dobroj muzici i brzom dijeljenju karata, upotpunjenim sijevanjem razgoli?enih enskih bedara i isukanih otrica noa.
Izme?u dva svjetska rata je Coney Island doivio nevi?en procvat, nakon to je, proirenjem podzemen eljeznice, postao dostupan i najve?oj gradskoj sirotinji. Za vrijeme nepodonoljivih ljetnjih nedjelja, na njegovim se plaama znalo sjatiti i po milion dua. Nebom iznad plae artali su avion?i?i, vuku?i za sobom reklame i objave. Odmah iza etalita, kovala se industrija zabave – cirkuske atre, vrteke, tobogani, vonje strave i uasa, predstavljale se ?udovine nakaze, bradate ene i nepobjedivi gorostasi, prikazivala se napola crna magija, prodavali klju?aju?i eliksiri zaborava i sre?e. Coney Island je, s lako?om, prebrodio i ekonomske krahove i svjetske ratove, a zabavu su, po njegovom uzoru, jednako osmiljavali carski dunosnici i putuju?i ciganski vaari.
Onda mu je njegova vlastita slava postala sudbina i dola mu glave. Oni imu?niji su, uzdignuta nosa, spas od svjetine potraili na nekim novim plaama, nekim novim periferijama. Novi, areniji parkovi su odvukli one koji su traili zabavu za djecu, a bljetavija svjetla i ve?i ulozi one koji su bili eljni zabave za odrasle. Njegove plae je, s vremenom, zaboravila i najve?a sirotinja, pa se Coney Island pretvorio u ono ?emu je posluio kao uzor – provincijsko vaarite na opustjelom placu na kraju grada, sa isluenim ringipilom, ?ije alosno okretanje uz kripu moe zadiviti jo samo trogodinjake. Nakon sto godina opsjenarstva, Coney Island je postao ono to je, zapravo, oduvijek bio – zemlja bez sjena.
Danas tamo svra?aju turisti. Kako oni to doputuju izdaleka, tako i oni koji ele proputovati kroz vrijeme. Horde radoznalih stranaca pohode mjesto koje su vidjeli samo na filmovima ili o kom su ?itali u knjigama. Generacije gradske djece, koje tu nikada nisu svra?ale, danas ele vidjeti mjesto na kom su ljeta provodili njihovi roditelji. I roditelji njihovih roditelja. Na istom mjestu kupuju hrenovke, kora?aju drvenim etalitem, ljubopitivo gledaju sirotinjsku dje?icu kako se br?kaju u prljavoj vodi, tek neto svjetlijoj od njihove puti. Unato? vonju joda i raspadaju?ih algi, oni veselo prostiru svoje pekire na uzavrelom pijesku, ne bi li tu ukrali koji sat. Svoje ili tu?e prolosti.
* * *
Njih dvoje su spustili torbe na pijesak, on je irokim zamahom rasprostro ?ebe, a ona je izvadila stvari iz torbe. Sru?ili su se jedno kraj drugog, nesvjesni popodnevne graje. Posegnula je za torbom i pruila mu tubu:
“Omie, honey, namai mi le?a.”
On je, bez rije?i i bez pogleda, jer su mu o?i zaklanjale crne le?e sun?anih nao?ala, iza kojih su provirivali rubovi jo crnjih, kutravih obrva, na dlan iscijedio bijelu kremu i laganim, krunim pokretima prelazio preko njenih le?a:
“Sully, honey, de da malo jedem.”
Ona se prihvatila torbe i iz nje izvadila par prozirnih kesa, iz kojih su se crvenili paradajzi i zelenili krastavci. Istresla ih je pred sebe i polako ih gulila i rezala noem. On ju je, jo laganije, lijeno mazao po le?ima. Vrijeme je, najlaganije i nepodnoljivo sporo, curilo kroz poslijepodne.
Kroz okolnu se vrevu po?elo probijati neko slabano, ali postojano zujanje. ?inilo se kao da dolazi sa zapada. Postajalo je sve ja?e i, ako si upravio pogled prema njemu, mogao si tik ispod sunca, vidjeti par malenih krila kako se njiu jezde?i polako uzdu plae. Isluena Cessna 172 se, jednoli?no i sporo, pribliavala sredini, vuku?i za sobom neku reklamu.
“Ha, avion!” – uskliknuo je mladi?, ne zaustavljaju?i krune kretnje svoje ruke po njenim le?ima.
“Gdje, Omie?” – upitala je ona nezainteresirano, i dalje reu?i svoje povr?e.
“Eno, vidi. Sa reklamom.” – pokazao je on rukom, koju je upravo skinuo sa njenih le?a.
“Da vidim.” – okrenula se ona prema zapadu i pogledala u vis, sa dlanom preko ?ela.
Oboje su tako gledali kako im se avion pribliava i prolazi ispred njih, dok se na platnu koje se veselo vihorilo iza njega nije moglo posve jasno razabrati, ispisano krupnim crnim slovima:
SULEJMA, VOLIM TE, OCAM’!
Ne skidaju?i pogleda, djevojka se stala grohotom smijati, uhvativi se dlanom za stomak. Potom se okrenula prema njemu, ubacila mu komad paradajza u usta i rekla, vrte?i glavom :
“Joj, Omere… koji si ti papak.”
“Znam, Sulejma, zato me i voli.” – odgovorio je Omer, izme?u rije?i mljackaju?i s onim paradajzom u ustima.
Ona ga je zagrlila oko vrata, a on je nju primio oko struka i privukao sebi. Usne su im se spojile u poljubac, a izme?u njih se, neopaena, iskrala i iscurila jedna malena sjemenka paradajza.
U zemlji bez sjena, ljubav, dakle, jeste paradajz.
Na slici: Milion ljudi na Coney Islandu, cca. 1940.
Tekst objavljen 28. Jul. 2006. u 22:00 u kategoriji Nesvrstano. Komentare možeš pratiti i preko RSS 2.0 'feed'-a. Možeš ostaviti komentar ovdje ili 'trackback' na svojoj stranici.
