Lijek
“Veoma dobro poznajete materiju, mladi kolega.” – izrekao je, sjede?i za katedrom, prosijedi dostojanstveni gospodin, mirkaju?i, pritom, zamu?enim, katarakti?nim o?icama iza niklovanih cvikera – “Pravo je zadovoljstvo razgovarati sa nekim tako marljivim i posve?enim kao to ste Vi. Znate li ?ime ?ete se baviti nakon diplome? ta Vas to, od svega, najvie zanima?”"
“O, hvala, profesore, veoma ste ljubazni…” – odgovorio je, iz stolice preko puta, mravi mladi? u, za broj prevelikom, pohabanom odijelu, u jutronjoj urbi posu?enom od nekog starijeg kolege – “Mislim da me ponajvie zanima dua i njen bol. elio bih, naime, nekako pomo?i svim ljudima koje boli dua.”
“Eh, mladi kolega.” – ljubazno se nasmijeio stari profesor, stavivi ruku na grudi i kucnuvi par puta – “Bilo bi za Vas jako puno posla, po?evi od mene. Sve nas, naime, itekako boli dua.”
“Znam.” – uzdahnuo je mladi?, potonuvi u preirokim ramenima golubije sivog sakoa.
“Hm, vidim da znate o ?emu govorim.” – primijetio je profesor, popravljaju?i ?vor ispod svjee ukrobljene vatermrder kragne – “ta li to Vas mu?i? Weltschmerz? Ili ?e prije biti Liebesschmerz?”
“Ovo drugo…” – odgovori, mekolje?i se na tvrdoj stolici od hrastovine, jedva ?ujno pridodavi – “Valjda znate i sami…”
“Ah, znam, kako da ne znam.” – srda?no se nasmijao stari profesor, nastavivi – “Barem znam onoliko koliko se sje?am, nego… kako biste vi pomogli ljudima?”
“Hm, volio bih u?initi da njihov bol nestane…” – zapo?eo je svoje izlaganje mladi? – “A ljude najvie boli kad misle. O nekome ili ne?emu. A o tome, pak, misle zato to se sje?aju svega onoga to im se desilo, to ih je povrijedilo i ranilo im duu. Stvarnost duu samo na?ne, ali je onda sje?anja dokraj?e. Ako bih nekako mogao izbrisati sje?anja, mislim da bih mogao spasiti duu.”
“Svi?a mi se kako razmiljate.” – zamislio se profesor – “Ako uklonimo ono to stvara bol, nestat ?e i bol.”
“Da.” – zadovoljno se suglasio mladi?, dok su mu se tek izrasli br?i?i na gornjoj usni polako razvukle u jedva primijetan osmijeh – “Izbriemo sje?anja.”
“Ali kako bismo poznali koja su sje?anja lijepa, a koja su ona to ljude bole?” – zapitao je profesor – “Da li je to mogu?e razlikovati?”
“Naalost, mislim da nije” – odvratio je mladi? – “Sje?anje je tek sje?anje. Ako i budemo u stanju brisati sje?anja, ne?emo mo?i praviti tu razliku. Sje?anja ?e biti obrisana bez obzira na to koja osje?anja nose u svome zapisu.”
“Onda ?emo ljude liavati i sre?e i radosti, skupa sa njihovim bolom.” – zabrinuto je primijetio profesor.
“Znam, ali to je cijena koju ?emo morati platiti za ivot bez patnje i bola.” – slegnuo je ramenima mladi?.
“Onda ?e, drim, postojati ljudi koji ?e pristati da ih zapljuskuju oceani bola, samo da bi sa?uvali pregrt lijepih uspomena to su im preostale iz prohujale prolosti.” – zaklju?io je sijedi profesor.
“Da.” – suglasio je mladi?, dometnuvi – “Ukoliko budu imali izbora.”
“A ukoliko ne budu?” – upitao je profesor.
“Postavljate mi… preteko pitanje, profesore.” – zamucao je mladi?, zagledavi se u debele, koom uvezane, knjige uredno poslagane po policama profesorovog ureda – “Na to jo nemam odgovora, ali obe?avam da ?u porazmisliti o tome. Ovo je nauka, a ne magija.”
“Svakako, mladi kolega. U?inite to. U interesu nauke.” – priveo je profesor raspravu kraju – “No, imate vremena za te stvari, ta pred Vama je ?itava karijera. Sretno!”
“Hvala.” – odgovorio je skromno mladi?, ustavi i prihvativi ispruenu profesorovu ruku.
Potom se polako okrenuo i neigurnim se korakom uputio ka izlazu. Na vratima se susreo, gotov sudario, sa postarijom, omalenom gospo?om, koja mu je, ulaze?i kroz vrata, u ruke bez rije?i tutnula papir sa ocjenom. Mladi? je promucao rije? zahvale i ustrim se koracima zaputio niz hodnike wrzburkog sveu?ilita, ure?i da dobre vijesti podijeli sa kolegama u oblinjoj pivnici.
“Gospo?o Magda, ta bih ja bez Vas? Zaboravio bih upisati sve i jednu ocjenu.” – okrenuo se stari profesor dobrodre?oj, njegovanoj gospo?i, dok mu je ona na stol stavljala novu hrpu papira – “Zanimljiv neki mladi?. I veoma vrijedan i darovit, rekao bih. Mislim da je pred njim velika budu?nost i da ?emo jo ?uti za njega… Kad sam ve? kod toga, zaboravio sam kako se mladi? zove. Gospo?o Magda, jeste li Vi upamtili?”
“Zove se Alzheimer. Alois Alzheimer.” – odvratila je kratko gospo?a Magda, uprtivi sa sa sobom ka izlazu drugu gomilu, zacijelo veoma vanih, papira.
Starom profesoru nije nikada polo za rukom da upamti ovo ime.
Tekst objavljen 18. Jul. 2006. u 22:32 u kategoriji Nesvrstano. Komentare možeš pratiti i preko RSS 2.0 'feed'-a. Možeš ostaviti komentar ovdje ili 'trackback' na svojoj stranici.
