Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Neki od nas se, kada im �ivot na pladnju iznese ono �to im je u tom trenutku priredio, samo namr�te i okrenu glavu na drugu stranu. Drugi, opet, samo slegnu ramenima, ponekad i uzdahnu, pa potom bez rije?i pokusaju ono �to im je prine�eno. Ba� kao u kakvom otmjenom restoranu, oni prvi ?e vratiti jelo koje im se ne svidi, pa ?e ga, uvijek i iznova, vra?ati sve dok ne bude spravljeno tako da zadovolji njihov istan?an okus, a oni drugi ?e progutati i najnesvarljivije spla?ine, a da pritom ne?e izustiti ma ni rje?ce prosvjeda.

Oni prvi smatraju da gospodare svojom sudbinom. Oni drugi joj se predaju. Oni prvi �ele svoj �ivot pro�ivjeti onako kako su ga sami osmislili i kako su, smatraju oni, zaslu�ili. Oni drugi znaju da je za nas sve ve? odavno osmi�ljeno i da je, do najsitnije mjere, sve ve? razdijeljeno po zaslugama.

Oni prvi �ele promijeniti stanje i u?initi ga boljim. Oni drugi gledaju kako ?e prihvatiti stanje i time sebe u?initi boljim. Oni prvi su u stanju dovijeka tragati za ljubavlju i sebi savr�enom srodnom du�om, oni drugi ?e stesati, malo sebe, a malo onoga s kim se zadese, pa se tako uklopiti i iznjedriti ljubav.

Jedni svijet prilago?avaju sebi, drugi sebe prilago?avaju svijetu. Ili, barem, i jedni i drugi to poku�avaju, ne bi li ovo malo vremena �to im je dato proveli u zadovoljstvu bivstvovanja. Niko od nas nije u potpunosti ovakav ili onakav, svako od nas ima u sebi mjericu jednih, i mjericu drugih. Pa kako je koga zapalo. Ili kako je ko od nas odlu?io. I tako je svijet opstajao, malo po jednoj, malo po drugoj strani.

No, s vremenom se ?ovjek dana�njice razba�kario u restoranu �ivota. Sve vi�e je izbirljiv i sve vi�e vra?a ono �to mu, od tog i takvog �ivota izneseno, nije po mjeri. Sve je manje sre?e i zadovoljstva u onome �to se ima, a sve vi�e u onome �to se �eli i treba imati. Sve nas je vi�e kova?a svoje sre?e i gospodara vlastite sudbine, a sve manje je nas na ovome svijetu svjesno da su na�i hirovi i zahtjevi spram sudbine tek zabavni, koliko su i bezvrijedni.

Me?u rijetkima koji usud cijene kao ne�to nepromjenjivo i dato, ne�to ?emu se treba znati bespogovorno pot?initi, preostao je izgleda, i na� ?ovjek, bosanski. Jo� 1901. je Freud, u svojoj Zur Psychopathologie des Alltagslebens, dojmljen, pominjao Bosance kao potpuno predane sudbini. Bilo je, znano, tako i prije njega, i jo� davno prije Turaka. Ostalo je tako i nakon njih, i nakon svih zlih zemana i ratova, pa ?e valjda ostati tako i nakon ovog dana�njeg vremena. Na�eg vremena.

Ostat ?e tako, jednog dana, sjediti za stolom u ?o�ku, u razlupanoj gostioni �ivota, nakon �to rasr?eni doma?in naglava?ke kroz prozor poizbacuje sve one prezahtjevne, zaslu�ne, sve uznosite, i sve suvi�ne… ostat ?e za stolom u ?o�ku na� Bo�njo i kusati svoju supu, onakvu kakva mu se iz dana u dan, ve? tisu? ljeta prinosi, i od koje on nikad nije ustao niti ju je vratio, ve? ?e je i tada, ba� kao i svaki drugi dan, pokusati uz lagani klimoglav po�tovanja gospo?i Sudbinim mo�da.

Tek ?e tada, iz prikrajaka i sa sr?om i iverjem pokrivenog poda dunjalu?kog, oni razbacani, ra�?upani i nate?eni oholci, raskola?enih o?iju gledati ?ovjeka bosanskog kako prilje�no, bez srkleta i po istilahu, sr?e i kusa svoju supu svagdanju, tek usput otpuhuju?i u nju, ako mu bude vru?a… Gledat ?e i ?itati u njegovom srkanju, u njegovom �vakanju i njegovu gutanju, slovo o drevnoj mudrosti, o istini koja ka�e da sudbinom mo�e� zagospodariti jedino ako joj se u potpunosti i bespogovorno preda�.

* * *

Alfie je, nepodno�ljivo sporo, ali strpljivo, nezgrapnim prstima nabadao sitne tipke.

“Alfie, ba!” – prenuh ga – “�ta radi� to?”

“Ma ni�ta…” – odgovori on – “Pi�em porukicu.”

“Dobro, to vidim.” – rekoh – “Ali kome pi�e�?”

“Sudbini.” – odvrati on ozbiljno.

“Aha…” – zamislim se – “A �ta joj pi�e�, ako mogu znati?”

“Ma �to ne bi mogao.” – slegnu on ramenima – “Nije nikakva tajna.”

“Pa, ka�i… �ta?” – upitam.

“Mala, ho’� se pomirit’?” – re?e on, i nastavi tipkati.

Autor: MoodSwingeR.