Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Sparna ljetna no? se, poput gnjecave melase, razljevala od sunca jo� rastopljenim, onemo?alim ulicama, a ja sam se, svako malo, pipao po vratu, potajice se nadaju?i da ?u, malo iza desnog uha, napipati netom izrasle �krge i tako, naposlijetku, na njih prodisati. Druga ruka mi je nehajno po?ivala na njenom krilu, u njemu se ona, dr�e?i moju �aku u svojim dlanovima, nehajno igrala sa mojim prstima, prebiru?i ih i pritom uzgred pjevu�e?i odlomke neke davno zaboravljene dje?ije brojalice.

“Prije… i nakon svega…” – zapo?ela je, dovr�iv�i melodiju, i sve jednako gledaju?i u moje prste – “Za�to si ti ters?”

Uzdahnuo sam, koliko god mi je to sparina �to mi se navalila na gu�u dozvolila, a onda sam, tobo�njom mje�avinom iznena?enja i ravnodu�nosti, upitao: “Molim?”

“Opet kupuje� vrijeme.” – pogledala me u o?i – “Krivotvorenim nov?anicama rasijanosti i bezvrijednim karticama nemara. Ne pali to kod mene, zna� i sam. Pitala sam te: za�to si ti ters?”

Kroz glavu mi je pro�lo hiljadu odgovora i niti jedan nije bio dovoljno dobar. Ni izdaleka. Svaki je od njih zvu?ao kao lo� izgovor ili bijedno pravdanje, kao isprazna filozofija ili be�?utna nadmenost. Nisam nalazio rije?i, iako sam ih grozni?avo tra�io po bud�acima sje?anja i labirintima moje zamr�ene logike. Samo sam oborio pogled, gledaju?i u njene vje�te prste kako se igraju mojima, kao da su od gline.

A ona je i dalje �utke gledala u mene, da sam vrelinu njenog pogleda mogao o?utjeti na svojim kapcima.

Uzdahnuo sam jo� jednom, hvataju?i dah za te�ko priznanje koje ?e upravo pote?i iz mene – kako ja, zapravo, ne znam za�to sam ters, kako, eto, nemam ni valjanog razloga da to budem i da je sve ono �to ja tvrdim da jesam ni�ta drugo doli jedna jeftina poza, suvi�na po�tapalica kojim se slu�im kako bih lak�e teturao kroz �ivot.

“Vidi�…” – otpo?eo sam, i dalje gledaju?i u na�e isprepletene prste, pa sam se usred rije?i neprimijetno nasmije�io sebi u brk, iznenada shvativ�i da, svo ovo vrijeme, gledam u odgovor – “Vidi� ove prste?”

“Vidim.” – odgovorila je, sa jedva ?ujnom primjesom probu?ene radoznalosti u glasu.

“Ova ?etiri prsta ovdje.” – pokazao sam na svoju �aku – “Ona su slo�ena jedan do drugog, uvijek pru�ena u istom pravcu, uvijek sve rade skupa. Oni �aci daju snagu. Daju joj osnovnu namjenu – da ne�to zgrabi i da to dr�i. ?vrsto, pouzdano, bez popu�tanja.”

“Aha… i?” – upitala je, sada ve? zabavljena mojim odgovorom.

“A pogledaj sad palac?” – pokazah lagano glavom prema njemu – “Pogledaj kako je mimo svih ostalih prsta, kako �tr?i sa strane, kako je upravljen u drugom smjeru? Ne izgleda poput ostalih prstiju, ne pokre?e se poput njih, niti skupa s njima.”

“Vidim.” – rekla je.

“I ne samo da se ne pokre?e skupa sa ostalim prstima…” – nastavio sam – “Nego se uvijek pokre?e suprotno od njih, oponira im, i u stanju se su?eliti sa svakim od njih pojedina?no i zajedno.”

“Mhm.” – promrmljala je potrvrdno, naizmjeni?no doti?u?i palcem prste svoje desne ruke.

“Iako izgleda da u toj neuskla?enosti nema nikakvog smisla i nikakve svrhe, istina je upravo obrnuta.” – objasnio sam – “Sve najsavr�enije, najte�e i najtananije stvari koje radimo rukama, radimo samo zbog toga �to se palac, u savr�enoj ravnote�i, suprotstavlja ostalim prstima i poma�e im da sirovu snagu preto?e u prefinjenu vje�tinu. Da nemamo palca, rukama bismo i dalje mogli raditi samo jednu stvar – hvatati, a sve ono �to smo, kao vrsta, stvorili… jednostavno ne bi bilo mogu?e.”

Ovaj puta nije ni�ta rekla, samo je, klimaju?i glavom, napu?ila usne, a u oku joj je zasjala iskra divljenja.

“A tersluk je, draga moja…” – zastao sam, pa nastavio, slavodobitno i sa olak�anjem – “Tersluk je palac ljudske du�e.”

Kutovi usana su joj se razvukli u osmijeh.

“Eto…” – zaklju?io sam – “Zato sam ja ters, jer u du�i imam visoko podignute pal?eve.”

Bez rije?i, zadovoljno i gipko poput ma?ke, primila je moj palac u jednu, a ostale prste u drugu svoju ruku, pa je, nje�no ih rastaviv�i, svoju bradu polo�ila ravno izme?u njih.

“A, ja…” – rekla je, namignuv�i mi, vrhom brade ugnije�?ena izme?u mog palca i ka�iprsta – “Ja do?em ba� ovdje.”

Ja sam samo �utio, misle?i kako je lijepo je kada �ensko, i u ova naopaka vremena, zna svoje mjesto.

* * *

Alfie je sjedio na vrhu ormara i bez rije?i se kezio od palca do palca, a oba je dr�ao visoko podignuta u zrak. Strah me je, ako ga neko vidi u takvom stanju ovih dana, mogao bi se prevariti i pomisliti da on stopira. I �to je najgore, mogao bi mu i stati.

Autor: MoodSwingeR.