You’ll Never Walk Alone
?ovjek je odavno svoje dvije ake i crvolike mii?e njinih prstiju razvio do savrenstva, pa oku nije ?udo gledati kad neko, majstorski precizno, rukuje spravama, obr?e predmetima ili pehlivani loptom. No, kada rijetki isti takav vez loptom, poput volebnjaka, znaju izvesti nogama, onda to ve? moe zaustaviti i oko u treptaju i srce na pola otkucaja.
Kada se lopta, u savrenom legatu, prebaci sa kraja na kraj polja, ili se, logici neshvatljivo zavrnuta, iz ugla uplete u mreu, onda se ?ovjeku samo moe oteti uzdah divljenja, dok gleda kako svi oni silni zakoni mehanike – inercija, gravitacija, rotacija… oivljavaju i od mrtvog slova na papiru, pred o?ima postaju pokret. Mi smo, doista, beznadeno zalu?eni ljepotom i ?arolijom nogometa. I to je to. Ali, to je samo dio pri?e. Dio, jer svako od nas ima u tome neku svoju pri?u.
Onu vlastitu, mnogo vaniju i mnogo prisniju, pri?u, koja po?inje u toplo, lijeno nedjeljno poslijepodne, nedugo nakon tvog estog ro?endana, kada te komije povedu sa sobom na utkamicu, jer si ih prethodno danima opsijedao i moljakao da te povedu kad po?u. Po?inje sa prvim ugledanim obojenim alovima i zastavama koje se vihore na vjetru, kada shvati da ima toliko drugih ljudi koji, poput tebe, imaju istu misao na umu, kriju iste elje, dijele istu strast.
Tvoja se pri?a nastavlja, s prolje?em, skupa sa zagluuju?im, opijaju?im hukom Sjevera i monolitnim skandiranjem Juga, sa prvim saivenim zastavama i ogrnutim alovima, sa usklicima i zagrljajima zbog pobjede i suzama prolivenim zbog poraza. Nastavlja se, ponekad, sa podijeljenim i primljenim batinama, istrpljenim i uzvra?enim pogrdama, prokrijum?arenim i oduzetim bakljama, novembarskim smrzavanjem na tribinama, ali uvijek opijena zajedni?kom euforijom zbog trijumfa i natopljena o?ajem zbog neuspjeha.
Za utakmice se sprema, njima se nada, od njih se strijepi… od njih i za njih se ivi. ?itavo pleme se brojnim ritualima sprema za jo jedan odsudni sraz. Lica se boje, perje se kiti, prizivaju se fortuna i magija, u zraku se njui krv, najzagrieniji zauzimaju mjesta na Kopu, a jedanaest naih najboljih mujaka izlazi na polje, na megdan drugom plemenu, ide u boj, ide u lov.
Sve su nae utakmice, zapravo, odigravanje drevne igre opstanka, jo prije praskozorja historije upletene u nae Y hromozome. Zato nas fudbal tako strano i strasno proima, zato smo ovisni, zato mnogi od nas jedino tada i na licu pokau ta osje?aju. Mi fudbal proivljavamo, dok druge sportove tek gledamo. Niti jedan drugi sport nema jedanaest spretnih, jedanaest sposobnnih, jedanaest izabranih. Da bi uspjeli, svih jedanaest moraju misliti kao jedan, disati kao jedan, igrati kao jedan. I mi, skupa s njima, na tren postajemo taj jedan.
Svaka je fudbalska utakmica pobjeda zajednitva, potvrda opstanka plemena koje se dri skupa, plemena koje ?uva svoje boje i pamti svoje pjesme. Zato to krije ?udo opstanka, i sam fudbal je, s vremena na vrijeme, predodre?en za ?uda. Zbog njega je mogu?e voditi ratove, u njemu mali narodi mogu do nogu potu?i i deklasirati velike, zbog njega i broadwayski lager moe postati kora?nicom zadriglih pivopija, sa njim i sirotinja i fukara, barem na tren, mogu osvanuti na vrhu svijeta. Ili tek nekog lokalnog kupa.
Pa ?ak i kada tvoj tim izgubi i ne pro?e dalje, ti zna da to nije sve i da se tvoja pri?a tu ne zavrava. Bez obzira na pobjede, bez obzira na poraze, ti, sve dok die, zna koje su tvoje boje i zna gdje pripada. Zna da ?e, kuda god da te ivot odnese, i koliko god daleko da te sudbina baci, uvijek na?i nekoga ?ije su misli obojene istim bojama i u ?ijem je srcu urezan isti grb. Ti zna da, doista, nikada ne?e kora?ati sam.
E, to je tvoja vlastita pri?a, ispri?ana grlom promuklim od bodrenja i dlanovima zabridjelim od pljeskanja, odsanjana u nedjeljnu zoru i ispisana na starom novinskom papiru kojim se pokriva od jesenje kie, dok, mokar, pocupkuje na tribinama i bodri svoj tim. Ta tvoja, i samo tvoja, pri?a, se nastavlja i ?eka da jedne budu?e nedjelje, poput drevne tajne, bude prenesena nekom novom estogodinjaku.
* * *
Alfie je, sasvim neopaeno, uletio klize?im i oteo mi loptu koja se, odjednom, stvorila pred mojim nogama. Moja cjevanica je tupo odjeknula i ja sam se naao na zemlji, prebrajaju?i zvijezde.
“Prekraj!” – uzviknuo sam – “Sudija! Prekraj!”
No, niko nije nista svirao i ja sam, otresavti se, potr?ao za Alfiejem koji je bjeao sa loptom. Jedva sam ga sustigao i oteo mu loptu, ali se odnekud za?ula pitaljka i povik “Prekraj!”
“Alfie!” – upitah u nevjerici – “Ma jesi li ti svirao ovaj prekraj, svega ti?”
“Nisam.” – pravda se on – “Odakle ti ideja da bih ja neto mogao savirati?”
“Pa, kad malo bolje pogledam…” – stadoh se presabirati – “Ti si jedini koji je sav u crnom – “A sudije uglavnom nose crno, pa..?”
“A, ne…” ‘ prekide me on – “Sudje sad nose sve ive boje – crvene, plave, ute… samo proberi kako ti se svi?a.”
“Aha, pa dobro. ” sloim se – “Ali mi opet nije jeasno zato si ti ba izabrao crno.”
“Pa ja ti obla?im u skaldu sa starim terslu?kim sportskim pravilom.” – objasni on – “Zar to nisi znao?”
“Mislim da nisam.” – zamislim se – “A koje je to pravilo?”
“Boja tersa – boja dresa!”
“Zna?i, crno je zbog tersluka, a ne zato to si ti sudija?” – primijetim ja.
“Tako je.” – odvrati Alfie i ode ganjati loptu.
Samo mi jo uvijek nije jasno zato mi je, nepunih pet minuta kasnije, ipak dao uti karton. Tre?i.
Tekst objavljen 7. Jul. 2006. u 22:46 u kategoriji Nesvrstano. Komentare možeš pratiti i preko RSS 2.0 'feed'-a. Možeš ostaviti komentar ovdje ili 'trackback' na svojoj stranici.
