Nema jada, k’o kad tersluk vlada
Sre?a pa se iz odnosa sa ljudima ne polau nikakvi ispiti, jer ja ni na jednom od takvih ispita zacijelo ne bih proao. Ili ?e biti da grijeim, da se ispiti iz toga itekako polau, i to svaki dan, pa ?u ja stoga zanavijek ostati nesvreni student ivota. To mi i ne pada tako teko, jer diploma ionako dolazi kasnije, ispisana u bjelini niana ili kakve prikladne nadgrobne plo?e, zato?ena u utnji i uzdasima najdraih, ili skrivena u amoru onih koji te upamtie po dobru ili po tersluku. Ali i to samo dok i njima ne pristignu njihove diplome.
Kako mi op?enje s ljudima ne ide neto od ruke, ja se sa njim odve? ni ne zamaram. Time, ujedno, ?inim drutveno korisnu stvar, jer ljude oko sebe ne davim svojom pri?om. Po mene je, opet, korisno to to ni oni ne smaraju mene. Pogodba savrena, zadovoljstvo obostrano.
Obostrano zadovoljstvo je i ina?e najvaniji kami?ak u temelju svake dugoro?ne (i dobrovoljne) ljudske veze. Neki su ljudi u tome jako uspjeni, jer umiju osjetiti, ?itati druge ljude, pa ih mogu i usre?iti, ukoliko im je do toga stalo. Ja nemam taj dar, mada se, u dobrim danima, mogu privoljeti da o?utim kako drugima treperi dua, sve i na najmanjem povjetarcu osje?anja. No, ve?ina mojih dana nisu dobri dani za ?itanje ljudi, te ja radije ?itam novine, a u opho?enju prema ljudima se rukovodim nekim znanim, odavna postavljenim, pravilima.
Ta pravila svi znamo, jer smo svi s njima, i u sli?nim oblicima, odgojeni. Poznata su nam pod raznim imenima, a naj?e?e objanjena aksiomom “red je”. Poklone ti neto, pokloni i ti neto njima. Red je. Nazovu te, nazove ih. ?estitaju ti neto danas, ti njima sutra. Plate pi?e ovaj put, ti plati slijede?i puta. Red je. Ovaj izraz nam od malih nogu direktnom osmozom u mozak prelazi od matera, tetaka, nena, o?eva…
Obi?no se, u nadobudnim danima mladosti, bunimo protiv reda odraslih, pa, kre?i njihova pravila, sa svojom rajom napravimo neke svoje obrasce, neki svoj tabijat, jer smo, biva, mi pametniji. Potom odrastemo, pa ti nai obrasci me?usobnog opho?enja postanu pravila, neodoljivo nalik istom onom redu naih starih, protiv kojeg smo se onomad toliko bunili, pa tako i protiv ovog naeg reda klinci ve? po?inju dizati svoj, napola mutirani, glas.
No, u osnovi svakog naeg reda stoji princip uzajamnosti. Koliko ljudi vremena, panje, zanimanja, ljubavi, novca posvete tebi, toliko se isto o?ekuje i od tebe. Ako si ters, ponekad ti se i progleda kroz prste, ali ne nebrojeno puta i ne za krupne stvari. Stoga se i tersu valja pridravati reda, da bi se imao i s kime nasmijati i s kime zaplakati.
Da se ne bi ogrijeio spram onih s kojima dijeli to svoje dobro i zlo, valja ti se potruditi. Utroiti strpljenje, tra?iti vrijeme, uloiti suosje?anje, potroiti novac. A, koliko god mi sebe lagali, i ubije?ivali u suprotno, mi svega ovoga imamo u ograni?enim koli?inama. Ili barem vremena i novca, za to iz iskustva znam.
I uvijek, koliko god tvrdili druga?ije, mi te svoje ljude iznevjerimo. to nedostatkom strpljenja, to kratko?om vremena to ga imamo na raspolaganju, to krtarenjem sa novcima. Ili sa razumijevanjem, svejedno. Moda i oni iznevjere nas, ali kako god okrene, nai se odnosi, to iz sujete, to iz lijenosti, osipaju kao na suncu sasuene kule od pijeska. To je ?esto sasma o?ekivano, jer i nai interesi za druge blijede i okre?u se ne?em novom, pa nije poteno da sa nekim ljudima odravamo bliske odnose tek reda radi.
Eto, ?ak i kad prosijemo sve te svoje odnose i odvojimo one od kojih je ostala samo ambalaa, opet nam ostane dosta onih koji su stvarni, sa ljudima do kojima nam je stalo, a u kojima smo zabrljali, uglavnom iz nehata. Dobro, rekao bi neko, nita lake nego se vratiti i popraviti te stvari, nazvati i posjetiti nekoga, pozvati na kafu ili makar na razgovor, upitati za zdravlje ili za ivot.
No, umjesto toga, mi se okre?emo novim ljudima, pa i onim virtualnim, koje vjerovatno ni ne?emo upoznati. I onda upoznajemo njihove ukuse, dijelimo njihove misli, brinemo njihove brige, strijepimo zbog njihovih strahova, slutimo njihove strasti, nadamo se uspjesima njihovih ljubavi. Oni su nam zanimljiviji, oni su nam srodniji, oni nas vie razumiju od ovih sa kojima smo izgradili ivot, pa mi svoje ograni?eno vrijeme i suosje?anje troimo na njih.
Moda je doista tako, ne znam. A moda smo samo lijeni, samo preplaeni i skloni bjekstvu ili samo zadovoljavamo svoju radoznalost, svoju potrebu da na?emo neko mjesto u novoj raji, imamo elju da nas priznaju i prepoznaju, pa, kad to zavrimo, i?i ?emo traiti neke nove ljude, uzbudljive i jo neotkrivene. Ili pobje?i od bliskosti koju nismo u stanju podnijeti. A ovdje ?e, dok dlanom o dlan, ostati ne?iji zaboravljeni ro?endani, neobiljeene godinjice, neodgovoreni pozivi za savjete i za pomo?, nedore?ene misli, nedovreni razgovori i zaboravljeni tu?i ivoti…
Ja ne elim da se to desi. Ja ?u u?initi koliko mogu da se to ne desi. Obe?avam, ne?u nikada zaboraviti ne?iji ro?endan ili ne?iju vanu godinjicu, ime ne?ije voljene osobe ili pobrkati koja briga koga mori. Nita od toga ja zaboraviti ne?u, jer nita od toga nisam ni upamtio. Niti ?u.
Da bih do kraja bio poten, istu stvar, spram sebe, o?ekujem i od drugih. Da bih svima to olakao, druge ne?u daviti trivijalnostima svoga ivota, svojim zavrecima i svojim po?ecima, svojim pokusanim ?orbama jada i udrobljenim mrvama sre?e. A, ne. Ja ?u pisati samo o velikim stvarima.
O nebitnim stvarima.
* * *
“Pii malo - pii dobro.” - primijeti Alfie izme?u dva poluvremena, grickaju?i kikiriki i indijske ora?i?e - “Ali, dabe je tebi govoriti. Zar ovo sve nije moglo stati u jednu re?enicu?”
“Koju?” - upitam ja.
“Da je tebe strah pisati o sebi.” - objasni on - “Pie stvari koje su ili predaleke ili prebliske, ali nikada nisu, tek tako, jedno srednje Ja.“
“Moda ja nemam jedno srednje Ja?” - upitam, pa nastavim - “Ili moda ne bih mogao pisati ni daleko, ni blisko, da imam to osrednje, demografsko Ja?”
“A sada, kao, o ne?emu pie?” - toboe se za?udi on - “Ja samo vidim da ti pie o ni?emu.”
“Nije li i to neto?” - primijetim - “Pa zar nije sve i jedna kafana na dunjaluku napravljena samo zbog toga? Da se moe pametovati, pri?ati o ni?emu?”
“Pa onda barem otvori kafanu.” - predloi on.
“Mogao bih.” - zamislim se - “Ne znam samo kako bi se zvala.”
“Recimo…” - zamisli se Alfie - “Recimo… Tersaona!”
“Tersaona?” - ponovim - “Da tersa ko god stigne? Ali… tu nema nikavog reda. Tu se ne zna ko tersa, a ko pla?a.”
“Zar tu mora biti nekog reda?” - za?udi se on, razmiljaju?i zato sam se opet kladio na Njema?ku.
“Mora. Red je veoma vaan.” - ustvrdim, razmiljaju?i o istoj temi, ali ne nalaze?i odgovora.
“Pa kako bi ti onda nazvao tu kafanu, a da se zna i za red i za tersluk?” - upita on, gotov da odustane.
“Hm, recimo…” - zamislim se - “Recimo… Tersa Ona, ali tersam i Ja.”
Photo by MoodSwingeR
