Zemlja bez sjena
Canarsie Indijanci su ga zvali Narrioch, zemlja bez sjena. Valjda zbog toga to nigdje na cijelom otoku nije bilo drveta pod ?iju se sjenu moglo skloniti od ljetnjeg sunca koje bi nesmiljeno prilo po ?itav dan, sve dok sa uarenog pijeska ne bi od ?ovjeka pobjegla i njegova vlastita sjena.
Holan?ani su ga, osmatravi durbinima sa svojih barki bezbrojne ze?eve kako skaku?u po okolnom bunju i niskom rastinju iza plae, prozvali Conyne Eylandt, otok ze?eva.
Na njegovim je obalama Lady Moody 1645. utemeljila prvu, enskom rukom vo?enu, komunu u Novome svijetu. Dvadesetak su godina godina, potom, i komuna i otok kuburili s neizvjesno?u opstanka, da bi, naposlijetku, ?itavo podru?je, skupa s Novim Amsterdamom, potpalo pod britansku upravu. U to je vrijeme i otok postao poznat pod svojim dananjim imenom – Coney Island.
“Veoma dobro poznajete materiju, mladi kolega.” – izrekao je, sjede?i za katedrom, prosijedi dostojanstveni gospodin, mirkaju?i, pritom, zamu?enim, katarakti?nim o?icama iza niklovanih cvikera – “Pravo je zadovoljstvo razgovarati sa nekim tako marljivim i posve?enim kao to ste Vi. Znate li ?ime ?ete se baviti nakon diplome? ta Vas to, od svega, najvie zanima?”"
Neki od nas se, kada im ivot na pladnju iznese ono to im je u tom trenutku priredio, samo namrte i okrenu glavu na drugu stranu. Drugi, opet, samo slegnu ramenima, ponekad i uzdahnu, pa potom bez rije?i pokusaju ono to im je prineeno. Ba kao u kakvom otmjenom restoranu, oni prvi ?e vratiti jelo koje im se ne svidi, pa ?e ga, uvijek i iznova, vra?ati sve dok ne bude spravljeno tako da zadovolji njihov istan?an okus, a oni drugi ?e progutati i najnesvarljivije spla?ine, a da pritom ne?e izustiti ma ni rje?ce prosvjeda.
Sparna ljetna no? se, poput gnjecave melase, razljevala od sunca jo rastopljenim, onemo?alim ulicama, a ja sam se, svako malo, pipao po vratu, potajice se nadaju?i da ?u, malo iza desnog uha, napipati netom izrasle krge i tako, naposlijetku, na njih prodisati. Druga ruka mi je nehajno po?ivala na njenom krilu, u njemu se ona, dre?i moju aku u svojim dlanovima, nehajno igrala sa mojim prstima, prebiru?i ih i pritom uzgred pjevue?i odlomke neke davno zaboravljene dje?ije brojalice.
?ovjek je odavno svoje dvije ake i crvolike mii?e njinih prstiju razvio do savrenstva, pa oku nije ?udo gledati kad neko, majstorski precizno, rukuje spravama, obr?e predmetima ili pehlivani loptom. No, kada rijetki isti takav vez loptom, poput volebnjaka, znaju izvesti nogama, onda to ve? moe zaustaviti i oko u treptaju i srce na pola otkucaja.
Sre?a pa se iz odnosa sa ljudima ne polau nikakvi ispiti, jer ja ni na jednom od takvih ispita zacijelo ne bih proao. Ili ?e biti da grijeim, da se ispiti iz toga itekako polau, i to svaki dan, pa ?u ja stoga zanavijek ostati nesvreni student ivota. To mi i ne pada tako teko, jer diploma ionako dolazi kasnije, ispisana u bjelini niana ili kakve prikladne nadgrobne plo?e, zato?ena u utnji i uzdasima najdraih, ili skrivena u amoru onih koji te upamtie po dobru ili po tersluku. Ali i to samo dok i njima ne pristignu njihove diplome.